Der Teufel

U ranu zoru kad se probudim ili u suton kad prilegnem, ranjavaju me uvijek iste misli, uvijek iste sablasne, neizdržive misli. Misli tvrde kao kamen, misli strašne kao noćna mora, provokativne kao san koji se sanja po nekoliko puta.

Neprestano mislim o njemu, jer ja sam naposlijetku njegovo dijete, njegova malena igračka koju je držao na krštenju i krstio sumpornom vodom te hranio crnom hostijom. Mi, njegova djeca; mi izvitopereni i izvrnuti od samoga začetka, od samoga rođenja pa na dalje. Mi smo izrod, ali pripadamo njemu; mi smo spodobe naših čestitih ljudskih obitelji i umet njihove duše; mi smo djeca tog nemilog stvorenja što nosi svijetlost; mi smo anđeli vojske tog Lucifera. Mi smo njegova luč.On mi je dao to svijetlo; on me je prosvjetlio darujući mi plod s drveta spoznaje dobra i zla. To drvo je raslo u mojoj sobi. Nije nalikovalo na jabukovo zlatno drvo usred raja nebeskog, usred Edena. To drvo, raslo je u mojoj sobi. Bilo je od jabukova drveta, prelijepi smeđi ormar od jabukova drveta, a u njem plodovi svakojakih libra, svake sorte, svake pasmine i vrste. Davao mi je jabuku  po jabuku, a ja sam požudno i lakotno gutao sve te plodove svijetla i dobio prosvjetljenje. Gutao sam Marxa, Nietschea, Sartra, Darwina, Camusa, Platona, Sokrata i toliko drugih slasnih plodova s tog drveta spoznaje. Bio sam njegov i u samoj majčinoj utrobi. Nitko nije slutio, a kamoli pomislio da me zaveo Vrag. Mi, takvi izvrnuti od samog rođenja; mi, drugačiji od drugih; mi koji ne prihvaćamo zakone ovoga svijeta; mi koji izvrćemo samo tkanje prirode i borimo se rapirom protiv demagogije te iste prirode; mi smo njegova djeca. Toliko smo različiti od svjetine što živi jednostavnim životom. Njima je dobro. Njima je Bog dao sve, a nama Đavao uzeo to sve, ali ipak nam je ostavio svijetlo na prosvjetljenje. Mi smo djeca Paloga anđela; mi ne živimo da bismo svoj karakter i svoju neponovljivu čar postojanja rastopili u kotlu ove analfabetske mase ljudi. Ja ne želim biti kao drugi, jer ne mogu to biti! Otrovan sam kiselom žuči onih, tada slasnih plodova. Bile su to zaista slatke jabuke spoznaje dobra, ali ponajviše zla. Ja ne živim da bih jeo, pio, spavao i preživao onu probavljenu hranu, već živim jer sam njegovo djete, djete spoznaje. Dok su drugi kao djeca dubili na glavi proučavajući pjesmarice i bajkovite priče što su ih napisali isti takvi analfabeti kao što će biti ova djeca, ja sam se hranio i pričestio crno hostijom spoznaje! Ja danas nešto i vrijedim. Oni imaju duh ili samo tako misle, ali ja, ja imam plamen spoznaje u sebi. To me čini drugačijim od drugih; to me čini posebnim i unikatnim proizvodom ove Đavlove igre. Oni se mogu zatvarati u svoje pećine od blata i kamena i prepuštati se slađahnim i kratkotrajnim trenucima sreće, ali ne i ja!  Kada su se oni mazili i timarili kao konji u štali, ja sam stajao na mrazu, snijegu, kiši i vjetru da bih spoznao sebe sama. Oni uživaju u plodovima stvaranja njihovog dobrog Boga i nikad se ne usude stvoriti nešto nalik tome, ali ja sam stvaram ono što hoću i mojim se radovima više dive ti mali, zaboravljivi ljudi, više nego packariji onog sebičnog starca.

Sjećam se kad sam ga prvi puta sreo.Imao sam pet godina i nikad ne bih rekao da tako Đavao izgleda. Zamišljao sam ga drugačijim. Sjedio je na mojoj postelji, ravnodušno, tiho i spokojno. Nije nalikovao na Vraga, nije bio ni sličan Šejtanu kakvim su ga opisivali ti mali, jadni  lakoumni ljudi. Sjedio je kao dobri i mili anđeo na postelji. Nije bio crven ni dlakav kakvim su ga prikazivale kulture svijeta.  Oni mali, sitni mravi iskrivili su njegovu pojavu. On bijaše tako glatke puti, kao glatka dječja koža, bez rogova, bez zmijskog jezika, bez ičega strašnog. Njegova put bijaše olovno siva, kao tmurni i nezadovoljni oblaci što vrludaju uokolo baš kao i mi, njegova dječica. Ruke su mu bile kao u kakve djevojke, nježne bez žuljeva kao da nikad nisu vidjele težak rad, a krila su još uvijek skrivala pod ljuskama sive kože, bijelo kao bijela svila perje i paperje. Nije bio gorostas ni div kakvim su ga zamišljala djeca u svojoj preosjetljivoj mašti, bio je srednjeg stasa i vrlo jednostavne konture tijela. Bio je potpuno gol, a tijelo glatko, kao da je sliveno od samog željeza. Njegov repić nije bio gujin rep s oštrom i otrovnom bodljikom, nego lavlji rep s malo grive na vrhu repa. I mahao je tim repom amo-tamo po postelji. Bilo ga je milo vidjeti. Najzanimljiviji detalj na njemu su bile njegove oči. Oči duboke, tmurne, bezbojne. Kad bih pogledao u njegove oči, osjećao bih se kao da tonem u crne i duboke zjene mraka, ali opet osjećao bih se kao obasjan hladnim mjesečevim svijetlom koje me doziva. I tako je i bilo. Njegovo tijelo bijaše hladno i tisuće puta kada bi me posjetio u mojoj sobi, priljubio bih svoje vruće obraze uz njegovo hladno, željezno tijelo. Šutio je. Nitko ga nikad nije primjećivao. Samo ja sam znao da je tu u mojoj sobi, tu oko mene. Bio je kao kakav dio namještaja ili stara hladna peć što gubi toplinu. Stapao se s mojom sobom, ušao je u sve zidove, namještaj, perine i posteljinu. Bio je sladak i jetki miris u mojim nosnicama.

Jednom sam sanjao utopljenike. Bilo ih je mnoštv o. Prizor nakon brodoloma. Svi su zjapili otvorenih ustiju, grabeći zrak, ali bez uspjeha. Voda je bila mutna, nebo je bilo bez zvijezda i previsoko da bi se utopljenik mogao uhvatiti i spasiti.I ja sam bio među tim utopljenicima ; i ja sam grcao od te sumporne vode što me gušila i davila. Gorkost te mutne podzemne vode, oduzimala mi je život. Samo sam šutio kao onaj koji je ravnodušno i drsko, neizainteresirano sjedio u mojoj sobi. Utapao sam se u njegovim zjenama. Ali, došao je po mene! Došao je taj spasonosni brod nade. Nosio me na rukama sada preobražen u čovjeka spasitelja, preobražen u nekog siromašnog seljaka ili pak studenta koji jedva spaja kraj s krajem. Nosio me ponosno. Osjećao sam kako njegovi hladni prsti prebiru po klavijaturi moje kralježnice. Njegovi prsti su titrali po mojim rebrima. Netko je iz vode uzviknuo uz poslijednji dah: „Nek' te vrag nosi!!“ Bila je to takva drskost da me svaka pomisao na nju, žeže duboko u utrobu. Nek' te vrag nosi! Ha, ha , ha. Bila je to najbolja rečenica izrečena u mojem životu iako je to bio san. I nosio me taj Diablo na svojim rukama kao brižni otac svoju dječicu. Nije me mogao pustiti da potonem u mrak i sumpor vode. Ipak ja sam bio njegov. A svi oni ljudi, utopljenici i onaj koji je izviknuo onu drsku vulgarnost, nisu bila njegova djeca, već mali miševi velikog Boga. Njih je ostavio moj vražićak jer ga nisu mogli ili htjeli obujmiti oko vrata. Ali ostavio ih je i njihov dobri Bog. Ja sam bio sav njegov. Uvijek je i neprestano bio oko mene, pratio me u svakom koraku, davao mi svijetlo i poučavao me, dajući mi slasne obroke životnosti, jer sve ostalo je bilo monotono i mlako. Sva Božja djeca i ovčice, živjela su monotonim i mlakim, mrtvim životom, ali ipak u svoj toj letargiji, zavidjeli su mi i zavoljelji negdje duboko u srcu moj život, mojeg Sotonu. Sve što je dugotrajno i stalno, mrtvo je i mlako, monotonom svojom stalnošću za mene, duša voli slabi cvijet što vene i svene i sve što je mrtvo i gine lako. Zakleo mi se taj Satan na kumstvo i kumovanje. I postao je to baš onda kada se iz izvanjskog svijeta u kojem se pojavljivao iz unutrašnjosti moje sobe u čijim zidovima je prebivao, survao u moje srce. To kumstvo je bilo najjača spona. Tada sam upoznao gorostase svjetske revolucionarne misli. Tada sam upoznao najjače umjetnike i mislioce. Svi su oni bili njegova dječica. I u njihovim srcima je boravio taj mili Anđeo smrti.  On, a ne nitko drugi naučio me ispovijesti vjere u obrazovanost.Vjerujem u Shakespearea i Goethea i kanonska djela koja su priznata na nebu i na zemlji. Vjerujem u Vincenta van Gogha, portretista kojeg je izabrao bog, rođenog u Groot-Zundertu kod Brede, sazrelog u Parizu i Arlesu, koji se pobratimio i posvađao s Gauginom , koji je patio, poludio i počinio samubojstvo, koji je uzašao na nebo i sjedi s desne bogu, otkud će doći suditi znalce i banauze. Vjerujem u moć i sjeme kulture, vječni život genija, svetu crkvu umjetnosti, zajednicu obrazovanih i bezvremenske vrijednosti humanizma u sve vijeke vjekova. Amen.

Kad su čuli to moji nadređeni opustošeni suvati, poslali su me k svećeniku na ispovijed. Hm. Rekli su da buncam, da mi je srce obuzeo sam Mefisto. Znao sam to i volio sam to i bilo mi je teško. Turnuli su mi u ruke nekoliko srebrenjaka da izdam svoga dragog kuma te ih nakon ispovijedi dadnem svećeniku. Što bi oni htjeli da nakon što sve tajne dadnem tom nepoznatom čovjeku, usahlom kao i oni, usahle oaze vremenitih dobra, turnem u ruke i nekoliko srebrenjaka!?!? To bi oni htjeli. Ne dam! I gotovo! Ali ipak morao sam dati to blago za koje sam mogao dobiti nekoliko libra, nekoliko prosvjetiteljskih misli. Ali sve to mi je čuvao moj anđeo kojeg se nisam mogao odreći. I kad sam ušao u crkvu i kleknuo pred svećenika, učinio mi se taj jadni maleni, dosadni starac kao toplo meso omotano takninom, izdvojeno iz prirode, postavljeno na stražnje noge u crkvu, u sudnicu, na kazališne daske, na propovjedaonice, na katedru, u pivovare, u krčme, u kasarne, to jadno ljudsko meso izgubljeno potpuno pred beskrajno velikom količinom otvorenih pitanja. I nisam dao pred tim inkvizitorom onu svoju najveću tajnu svoga dragog Asmodea, Đavla, Zlu silu, Vraga. I kada mi je dao pokoru nakon mučnog sata ispovijedi i otvorenih pitanja u kojima se potpuno izgubio, izgovarao sam Njegova imena. Mefistofeles, Belzebub, Vrag, Sotona, Satan , Đavao, Pali anđeo, Lucifer, Anđeo smrti, Nečastivi, Asmodeo, Diablo, Šejtan. Trinaest pokornih zaziva tom dragom i milom anđellu. To je bila moja pokora i nikad ga nisam ostavio i odbacio od sebe. On je još uvijek u mojem srcu i duši koja je sada svijetlo Lucifera. Taj požar je buknuo plamenom na oltaru uzajamne ljubavi i izbrazdao grudi nesretnog putnika. I ja sam bio bolestan poput onih prije mene zavedeni zlatom stražnjicom Đavla, ali mene se ne može žaliti jer sam imao duhovnu radost. Svi oni prije mene u čijim je srcima živio i nastanio se, svi oni su bili njegova kumčad; Svi oni su hospitalizirani ili napravili suicid. Sve njih je pobrao on kao žito požeto u jesen. On je bio tane, metak, zrno što na stratištu gađa srce žrtava što ne mogaše gledati taj kobni udar sudbine. On je bio moja usuda i sudbina; on je moja kob, sudba, sudbina, mojra, verpeža, suđenica, usud; on je moje sve. I tisuću puta sam sanjao njega u obličju hladna mjeseca. Lutao sam ulicom, a s lijeve i desne strane tiskale su se breze, mrke i tužne kao tužna vrba. Debla breza bila su izbrazdana dubokim brazdama netrpeljivih banauza. Oni su imali svojega boga, a mojega nisu priznavali. Čuo sam njihove glasove u debelom mesu mraka. Vikali su opet ono meni najmilije: „Nek' te vrag nosi!“ HA, ha, ha! O kako volim tu rečenicu, taj uzvik.  I breze su se naginjale jedna prema drugoj; bile su to duše Shakespearea, Goethea, van Gogha i Gauguina. Mjesec je bio taj sjajni osmijeh vraga, mojeg kuma i moje veze sa životom.

 I sad čekam svog Teufela da dođe po mene, da me izvadi iz vode kao utopljenika. Sad čekam u starosti i radim bilješke da me zapamte oni koji će prionuti uz njega. Zabilješke piše umoran čovjek na pragu starosti koji pati od kostobolje, koji uživa u klasičnoj muzici, a povremenu i u vinu, ali koji ne voli biti sretan već se uistinu osjeća sretnim tek kad je nesretan i proklet.