SLUČAJ

Jedan sat ujutro. Bolnica za umobolne. Odjel za šizofreniju, ured primariusa Ivana Lotine.  

Sjedi za uredskim stolom, pod slabim osvjetljenjem  stropne svjetiljke,  jadnik, Alfred Rubinstein šestdesetih godina. Drijema sav izmučen i izmrcvaren lijekovima, antidepresivima, drogama i raznim drugim metodama koje su slomile njegovu ludost, ali i zdravlje.  Dok otežano diše, omamljen jakom drogom, čiji učinak još uvijek djeluje moćno na njegove moždane, težak i suhi sumporni zadah bolnice, začepljuje nosnice, izaziva bol u sljepoočicama i isušuje jezik, usta, ždrijelo. Iz dna hodnika, čuje se topot konjskih kopita ili bolje rečeno topot nekog diva koji korača hrabro i odvažno prema vratima ovog jadnika. 

Ulazi jaka muška figura visoka oko dva metra s izraženim muškim tonusom, mršav, koštunjav muškarac, vrlo strogih crta lica i močnog izgleda. Pravi div, pravi Golem. Tijelo mu je jako, a udovi dugi i mišićavi kao u nekog antičkog iz grčke ili rimske mitologije boga ili poluboga koji su hodali zemljom. Sjedne za stol i uključi stolnu sijalicu te je uperi ravno u oči jadnika. Alfred se  probudi, briše rukavom oči i pobudiše se u njemu davne misli, bačvice sa zastarjelim vinom nemilih sjećanja te ga okrzne zub tog vremena straha, muke i boli. Pomisli: „U ratu su upirali takva svijetla u oči i prisiljavali me raznim instrumentima koji nanose nezamislive, nadljudske boli da priznam, da izdam i da postanem izdajnik. Ni jedna metoda me nije uspjela ubiti, pa neće ni ova. Neću se slomiti!“ Reče i shvati da se nalazi licem u lice primariusa Lotine.  Pred sobom ugleda lice izbrazdano teškim i autoritativnim , strogo-vojničkim crtama te dva crna uredna brka i malu kozju bradicu. Ovaj mramorni kip izgledao mu je poput samog đavla i sva njegova pojava, činila mu se nekako kao pojava nečastivoga. Primarius Lotina probudi tu mrsku i tešku tišinu mirnim i prijateljskim tonom: „Dobro nam došli. Vidim probudili ste se. Lijepo. No! Znate li zašto ste uopće ovdje?!“ Alfred smrknutim pogledom reče: „Vjerojatno zato što sam lud!“ Primarius Lotina smiruje situaciju: „No. No. Nemojmo biti tako negativni. I da biste pogađali, ne biste se mogli sjetiti zašto sam vas pozvao na ovaj ugodni razgovor.“Mala stanka, a zatim nastavi: „Pa tu ste da bi pregovarali o vašem puštanju na slobodu!“ I nasmije se prigodnim smijehom za tu situaciju. No Alfred Rubinstein i dalje prati tu spodobu od čovjeka koju tako mrzi nekakvom nepoznatom mržnjom, ne mržnjom kakvom se mrzi čovjeka, već mržnjom kakvom se mrzi cijeli svijet. Primarius Lotina nastavlja: „Pa recite nešto. Ne veselite se što ćemo vas pustiti na slobodu!? Što je!? Zašto ste tako utučeni!?“ Napokon te preusiljene riječi potaknu Alfreda, jadnika da progovori: „Ne mogu se veseliti i kad bih htio, jer mi to ne dopušta položaj i stanje u kojem se trenutno nalazim.“ Primarius ga preduhitri žestoko: „A u kakvom se stanju nalazite gospodine!?“ 

Alfred jednolično nastavlja: „U kakvom stanju!? U drogiranom stanju. Osjećam se kao izmrcvarena krpa, koju sada svi gaze i brišu noge u nju. Eto. Osjećam se kao da nisam nikad ni postojao. Mislite da me sve te vaše Freudovske metode nisu ubile. Pa i konja bi ubili svi ti lijekovi i droge koje ste puštali u moju krv koja je gotovo isparila naposljetku. Moji moždani i nervi su potpuno pokidani. Mozak ste mi pretvorili u kašu u ovome mjestu. A zašto? Zbog borbe za vlast slavohlepljivih konzekventnih slavoljubaca?!“ Lotina spašava situaciju: „No dobro. Poznate su mi sve vaše bolesti od kojih ste pobolijevali ili da bolje kažem od kojih je vaš um sagorijevao. Smirite se i zaboravite na te sve vaše teorije urote i zapitajte se rađe što ću raditi kada odem na slobodu. Nije li to bolje?“ Alfred Rubinstein negativnim hicima gađa mrko i koščato lice primariusa Lotine koje nije mogao podnositi još od prvog dana iza ovih rešetaka:  „Zapravo da. Morao bih se zapitati zašto ste me pozvali usred noći na razgovor. Pitam se kakve su zaista vaše namjere, ali znajte nećete me slomiti. Prolazio sam ja i još gore, ali znajte da nisam izdajnik.“ Primarius Lotina podiže svoj duboki bariton i zatrubi: „Gledajte gospodine! Svi mi imamo svoje nesreće. Dobro sam upoznat s vašim slučajem i znadem da ste bili vojni general te da ste se proslavili svojoj jakošću i mentalnom snagom te fizičkom izdržljivošću u teškoj i kobnoj situaciji mučenja od strane neprijatelja. 

Znamo da su vas mučili gotovo mjesec dana, izgladnjivali vas, moralno i psihički potkapali vaše povjerenje i mentalne, zdravorazumske snage i mučili vas najstrašnijim i nezamislivim načinima, a li sve je to iza nas. Moramo sve to zaboraviti. Vaša hrabrost i etička načela te moralni principi s kojima ste očuvali i spasili živote mnogi boraca, našla je mjesta u školskim povijesnim udžbenicima, našla je mjesta u svjetskim razmjerima. Postali ste priznati i svjetski poznati general  koji je kasnije postao znanstvenikom  i doprinio modernoj znanosti o balistici, ali kažem sve je to iza nas!“ Zategne tu poslijednju riječ vrlo zvučno. Alfred se okrene sučelice govorniku i nakesi mu se u lice i kroz zube prozbori: „Borio sam se s njihovim ocima rame uz rame bez obzira na čin i titulu. Dokle sam god čuvao njihove živote i obitelji, ratujući po svijetu, dokle sam god štitio njihova srca od neprrijatelja i omogućavao im da sigurno rastu u zajednici koju stvorih; dokle god sam odgajao njihovu malodušnost i učio ih životu, dotle sam bio dobar, a kad je guja jedno shvatila kako se love miševi, ubila je svojeg učitelja. Ja sam bio taj kojeg je ubilo društvo i krvopije društva čija su se kamena srca povapirila i šantažama te makinacijama, strpali su me ni krivog ni dužnog u ludaru. Eto vam vašeg veselja.“ Lotina autoritativno zaviče: „Dosta! Sad je bilo dosta! Ovdje smo da bi vas se pustilo na slobodu, a ne oživljavalo vašu burnu prošlost. Što biste htjeli da vam sada ti ljudi dižu u vis spomenike i nosaju vas na rukama kao boga. Ne prijane tako to ne može. Vi ste si u svojoj glavudari utuvili da ste žrtva jedne (kako vi kažete) šantaže. Ali u krivu ste isto kao i sada kada mislite da vas dovodim usred noći ovdje na pregovore! Zovem vas zato ovdje jer znam pouzdano da je to jedino vrijeme kada ste potpuno sabrani. I nemojte mi molim vas više trabunjati o glupostima.“ Snižava ton: „  Uzor ste mnogima, ali ne možete nikoga kriviti za svoju bolest. Nisu oni krivi za vašu mentalnu  bolest. Rat je učinio svoje.“ 

Na te riječi, iz hodnika se začuje strašna buka i stenjanje. Dva noćna čuvara, dovodila su novoga gosta u ovaj dijaboličnim ozračjem osjenčani kazamat. Na to stenajnje Alfred odgovori: „Recite primariuse Lotina. Hoćete li i njega zalotati za ovo mjesto, jer mnoge ste ovdje okovali, okovima i lancima. Mnogima ste oduzeli radost života svim tim nečovječnim metodama.Ha hoćete li!?“ Primarius se rasrdi: „Hoćete li vi više prestati ili vas šaljem natrag u ćeliju!?“  Nastaje kratka stanka, a onda opet započinje Alfred s nadmetanjem: „Je li vas to doktor svijetski priznat stručnjak vaše struke naučio?“ Lotina odgovori vrlo mirno prihvaćajući poziv na ovo nadmetanj. Znao je da mora biti jak ne samo u izgledu, već i riječima dokazati svoj autoritet. Započinje konkerate: „ Da to me je naučio Freud. On i njegove nauke,  prosvjetlile su mnoge i pomogle mnogima. I ja sam dao zakletvu da ću primjenjivati njegove metode.“ Prekine ga Alfred: „Vi samo mislite da možete pomoći drugome. Otkad to čovjek može čovjeku pomoći razrješiti zavrzlame koje su se zauzlale u njegovoj glavi. Mislite da ste vi i vaš Freud tako moćni da biste se mogli usuditi napraviti nešto takvo. Mislite li  da ste utjeha rastresenome čovjeku koji gleda u zvijezde i neprestano se pita kako to i zašto to? Jedino Bog može prosvjetliti čovjeka i pomoći mu oko razrješavanja tog Gaudijevog čvora njegovih misli. Čovjek je samo ograničena bena, a kamoli da bi bio dovoljno močan učiniti takvo što. Pa ljudi su ograničeni, ljudi su kao djeca, glupi i pakosni.“ Lotina prihvaća sve te izrečene riječi i  istom mjerom odgovara: „A što vaš Isus može riješiti takve zavrzlame. Znam da vas je prije nekoliko dana posjetio svećenik.  Svjestan sam činjenice da ste obuzeti riječima tog mladog čovjeka koji vam daje nade za oporavak.“  Alfred odbrusi: „Ne! Varate se! Poznajem ja bolje od tog mladića vjeru. Pa ona me jedina očuvala na svim kušnjama. Ne mislite valjda da bi me ovakvo mlado bićence, koje je tek prohodalo iz kolijevke svojih svnova moglo upraviti negdje. Svašta i vi ste tako naivni. Život me naučio da je Bog jedino mjesto u kojem nalazimo mir i rješavamo sve intelektualne sukobe. Svaka voda se vraća svome moru pa tako i čovjek. Primariuse lotina, ja sam tvrdo deblo za razliku od one mladice koju vjetar neprestano povija. Mislite da je vaš Freud tako pametan. On je zbrka u svijetu kao i svi drugi Židovi. Židovi, narod Božji. Prvo razapeli su samoga živoga Boga kojem su njihovi oci molili, a zatim bunili narod raznim narodnim pokretima i utopističkim filozofijama. Pa gledajte samo te židove Freud, Marks, Lav Trocki. Svi oni su bili obmanjivači naroda i narod je zbog njih saznao za bezbožnu smrt. Oni su nas udaljili od Boga i njegove riječi, oni!“ Prekine ga žustro primarius: „Onda vaš Krist i moj Freud imaju nešto zajedničko. Obojica su bili Židovi i obmanjivali te blatili narod.“ Pruža ruku prema Rubinsteinu i na stolu ostavi nekoliko tabletica. Reče zapovjedno: „Popijte to i bit će vam bolje, a sutra ćemo razgovarati o ostalome. Dosta je bilo za večeras.“ No Alfred ne popušta i nastavlja dalje, sa srcem punim mržnje i zla: „Tabletice jel' da. To je rješenje. Zar nisu na takav način liječili i prije freudovske medicine? Šta vam sada znači Freud, njegova psihoanaliza i svi ti spisi tog luđaka, kada primjenjujete remenje, elektrošokove i tablete? Mogu li one doista pomoći?“ 

Naglo ustane i na stol baci neki predmet kružnog oblika, vrlo sitnog i tankog kao papir. Primarius ustukne, digne se i zagrmi: „Što je ovo!? Što to radite!? Zvat ću stražare pa ćete vidjeti svojega boga!“ Alfrd još uvijek skvrčen u kutu ravnodušno odgovori: „To je hostija koju mi je svećenik dao prije nekoliko dana. Hajde uzmite je da vidimo hoće li pomoći izliječiti vašu Freudovsku ludost. No!? Što se sputavate!? Uzmite!“ Primarius je jedno vrijeme proučavao ovo tanko i vrlo krhko kao ljudska duša tijelo Kristovo te pomisli: „ Ako ga pojedem možda će onaj luđak uzeti one tablete pa smo kvit. Moje me iskustvo uči da kada sam u takvoj situaciji, treba postupati samo pozitivno na volju bolesnika.“ Uzme  i proguta hostiju. Alfred histerično upita: „I je li pomoglo!?“ Primarius se cinički nasmiješi i odbrusi: „To je samo brašno i malo vode. To je samo prah samljevenog žita. Kada je on kome pomogao?“ Alfred udara protagonističkim tonom: „A ove tablete. I one su samljeveno brašno nekog čudnog žita. Kome su one zaista pomogle? Djeluju nekoliko sati, a onda je sve po starome. Priznaj primariuse, Bog je najveći Freud od sviju vas.“ I histerički se  smije. Lotina poziva stražare koji odvode i ćeliju ovog jadnika koji će napokon naći mir u naručju anđela. Zatvaraju za njim ćeliju i sve utihne. 

Sviće jutro i vrijeme je za ljekarije. Otvaraju se vrata svih ćelija i bolničari obilaze svakog jadnika. No s vratiju Alfredove ćelije, prolije se strašna galama. Bolničar viče kao razuzdana zvijer: „Pregrizao je arteriju na ruci!!! Brzo donesite opremu za oživljavanje!!! Pomoć!! Pomoć!“ Svo se je osoblje okupilo oko sobe jadnika, čiju je bjelinu zidova zamijenila crnina sasušene krvi jadnika. Zidovi su govorili sve. Jadnik je našao utočište daleko od ovog smrdljivog sumpornog zadaha ognjene peći i zaspao u naručju onoga koji je raspetljao čvor njegove očajne duševne boli