DEVETI KRUG PAKLA





            Mlad čovjek teško može podnositi neimaštinu i bijedu koja ga okružuje; gledajući rasipnost i raskoš druge mladeži, bogate i heliogabalski nastrojene mladeži, pomišlja na ono najgore i na scenu nastupa jedna od opscena, zavidnost i neutaživa glad za osvetom.

            Život jednog takvog mladića, bio je ispunjen samo nepovjerenjem i živinskim strahom pred okovima života. Okovi su za njega bili svi oni gradski kicoši, koji su pogrdnim nadimcima sramotili njegovu čast i vrijednost čovjeka u samome čovjeku. Boljelo ga je kada su se za njim na ulici okretali i smijali mu se svaki puta kad bi okrenuo leđ. Osjećao je stid kada bi prolazio pored takve gospode. Pa i njegovi vršnjaci i kolege koje s njim zajedno polažu ispite za soboslikare, radili su budalu od njega. Jednostavno svijet se urotio protiv njega, svijet je postao krvožedna zvijer koja je ispijala samo njegovu prokletu krv, jela samo njegovo živo meso i za sobom ostavljala samo sramotu i bolnu nadu u bolje dane.  Nad njim se nadvio crni oblak jada. Ulicom je hodao odjeven kao klošar koji moli milostinju. Kad bi se pogledao u zrcalo, više nije vidio čovjeka nego samo spodobu, sablast, nešto što ne pripada ni vremenu ni mjestu. Ali htio je uspjeti. Žar plamena njegova srca i veličina duha, u njemu su gorjele i htio je postići cilj, htio je biti netko i nešto i promijeniti svijet. Zasad je mogao samo sanjati o tome i sanjariti kada bi drugi rasipali na bogatim balovima i zabavama. To mu je bila jedina privilegija u gustom katranu koji se slio oko njega. Ruke su mu bile vezane, ali ga je zato jako i nepokolebljivo srce ratnika držalo na životu.

            Stan u kojem je trenutno stanovao, bio je izrabljen podstanarski stan, zaprljanih zidova,  skrhanog namještaja, bez svijetla i zraka. Živa jeza od stana. Puno je vremena provodio u tako malom i skučenom prostoru. Nije se od srama i stida mogao pojavljivati u javnosti, samo u velikoj nužnosti, a to su bili trenuci kada je usavršavao zanat i trenuci kada je izašao po hranu.  To mu je bilo sve. Ni sunce ni zvijezde, ni predivni bijeli oblaci, nisu mogli doprti do njega. Duboko se zakopao u svoju jazbinu i tamo čekao da se jednog dana ukaže kakva prilika. I sada spava na slamarici, u kutu blizu peći. San mu je očito bio jedan od najboljih trenutaka života. Sanjao je o svojim junačkim podvizima, o moći i snazi koju su mu dali bogovi iz germanske i nordijske mitologije. Sanjao je o  božanstvima svijeta koja su mu dala piti krv svetog božanstva iz kaleža moći. Tamo je vladao, tamo je živio pravi život za koji je bio predodređen, život vođe čopora i moćnog ratnika, velikog i moćnog kao sam Tor. Svi umišljeni, napudrani i bogati kicoši, živjeli su u podzemlju kao štakori u njegovu svijetu, a on je bio sunce nad suncima, Alfa i Omega svijEta, početak i kraj, cvijetno proljeće i hladna zima.  Za tu svrhu je bio rođen, samo što taj urođen talent nitko nije zapazio. 

            Nakon što se ispavao i probudio sav namrgođen i razočaran prizorom realnosti, krenuo je  dovršiti svoje radove za zanat. Zapali cigaretu i prione uz rad. Prostorija je bila zamagljena dimom, a sa stola pored njegovih crteža, širio se opojan miris vina, koji ga je podsjećao na djetinjstvo i na mlade dane, kada je još upoznavao svijet, kada još nije provirio ispod haljine života. Miris opojnog vina, prisjetio ga je raznih obiteljskih i rodbinskih druženja, koja su se odvijala do kasna u večer. Bio je još dječak. Kao i sada dim spaljenog duhana, plovio je prostorijom, zaplitao se u luster i kovitalo stropom. Muškarci su pili, kuckali se kriglama i čašama, a njega je zapuhivao taj miris muškog znoja, miris prolivenog vina koji ga podsjećaše na priče o velikim ratnicima bersekerima, koji su umirali za svoje idelae i vinom vračili teške rane zadobivene u borbi. Već tada njegov talent i urođena sposobnost da upravlja i vlada, tinjali su i naznačavali da je on jedan od onih velikih ratnika. 

            Trgne se srdit iz svojih misli i proklinjući dan u koji se rodio, baca papir na kojem je radio.  Pripali drugu cigaretu i sjedne ponovno za stol sam sebi govoreći: „Zašto me život toliko kazni!? Što sam skrivio bogu i ljudima da me tako muči!? Ništa mi ne ide od ruke. Svi su bolji od mene i kao da se sva nesposobnost drugih strovaljuje na mene. Kao da drugi koji su deset puta nesposobniji od mene, svoje poroke i slabosti premjeste na moje srce da ih ja nosim i teglim sviejtom. Proklet je taj svijet! Ne da mi da učinim nešto! Sputava me u mojim naumima i idejama i  željama. I drugi imaju želje! Prokleti bili!“ Sjedeći tako, prisjeti se svoje obitelji, prisjeti se svoje majke i njezinih nježnih ruku s kojim aga je milovala. Ali sliku ubrzo pokvari sjećanje na oca i njegovu grubost. Više nego je mogao osjetiti majčine tople ruke na svojem licu, osjetio je očeve udarce bičem po leđima. Drhtao je na stolcu, prisjećajući se toga trenutka.  Bijes je u njem kolao. Sjetio se svoje prve osvete nakon što je zadobio užasne rane od biča. Otac je izuzetno volio pčele i košnice. Imali su ih tamo gdje je živio i proveo mlade dane svoga života. Nakon te noći kad je zadobio te strahovite udarce koji su u njemu probudIli njega samog, zapalio je košnice i uživao gledajući ih kako gore i izgaraju u plamenu. Kada su pčele polijetale i onda se beživotno strovalile u plamen, osjećao se strahovito moćnim.Zamišljao je da cijeli svijet gori u paklenom plamenu i izgara, a da je on uzrok svega toga. Njegova ruka je toliko moćna da podaviti sve koji mu se nađu na putu. Nije se mogao nasladiti tog trenutka kada su pčele gorjele i padale u plamen te se davile u dimu. To je bila njegova najveća osveta.  Postao je muškarac i sam svoj gospodar. Usprotivio se autoritetu svojeg oca i naposlijetku ga pobijedio. To je bio on, „Bič božji“ koji će harati i razarati dokle  mu se svi ne poklone i ne prihvate njegovu volju.

            No iz tih osvježavajućih misli, probudi ga snažno pucketanje iz peći. Nije mu na početku bilo jasno što se dešava. No pucketanje se sve više i više pojačavalo i vatra razvali vrata peći. On ustane, priljepi se uza zid i u afektu zgrabi stolac u ruke da se obrani. Vatra se počela modificirati i sačinjavati oblik ljudskog torza, a koji trenutak kasnije i oblik čitavog čovjeka. Ona ista vatra počinje jenjavati i iz nje izlazi blijedo lice blještećih fosfornih očiju, zatim crni kožni plašt, vojničke čizme i na poslijetku čitava figura čovjeka koji je nalikovao više na mrtvaca nego na živa čovjeka. Mladi zanatlija soboslikarstva je ostao zapanjen prizorom  i dalje prilijepljen uza zid.  Svojim očima nije mogao vjerovati da svjedoči nepoznatom čudu. Promrmlja naglas: „Ovo nije bez vraga!“ No s druge strane nepozvani gost to neobično biće se nasmije ciničnim smiješkom i prozobri: „Nisi daleko od istine! No ja nisam vrag ali sam pokoran njegov sluga. Da se predstavim.“ Zakorači nogom unazad i pogne leđa te prozbori: „Ja sam tvoj mali kućni demon Hister!“ Dok je mladi zanatlija gledao u čudu,  Hister, demon koji se maloprije tako nazvao i predstavio, zakorači korak naprijed i zagleda se fosfornim očima u lice mladog zanatlije. Diše mu u lice dok je ovaj mirno stajao. Potiho  mu šapne u uho: „Čujem kako tuče tvoje srce.“ Uslijedi smiješak, a onda ponovno cinične riječi: „Čuo sam maloprije svojeg jadnika kako skapava i skida svece s neba. Dobro je to. Samo da znaš. Ja sam upoznat sa svom tvojom situacijom.“ Mladi zanatlija burno reagira: „Kakvom to situacijom!? Što ti uopće o meni znaš!?! Misliš da mi je lako ovako živjeti bez igdje ikoga, pokisao i zaboravljen!?“ Hister na to odvrati vrlo taktično: „Nisi zaboravljen mili moj! Ja te pratim otkako si se rodio, jer si predodređen za velike stvari o kojim možeš samo sanjati. Zapravo znam o čemu sanjaš. Ja sve znam o tebi, zapravo „mi!!“ znamo sve o tebi.“ Zanatlija upita vrlos srčano: „Tko je to mi!? Kakve su to gluposti!? Odlazi odakle si i došao! Gubi se!“  „ No, no!“ Tetoši ga Hister. 

Nastavlja blagozvučno i milo: „Nemojmo brzati. U podzemlju znamo sve o tebi. Dolazim iz dubokog podzemlja u potrazi za mladim talentima. I eto naišao sam na tebe. Ti si pravi talent. Nama takvih treba.“ Zanatlija upita radoznalo i posprdno uvlačeći dim cigarete:  „ Što nešto ćeš mi zanimljivo ponuditi i zauzvrat ćeš tražiti moju dušu?“ Hister se osmijehne i kroz smijeh istisne: „Neee! To je možda tako u pričama, ali mi imao druge principe. Mi dolazimo pomoći, a zauzvrat ne tražimo duše nego udio u tvojem uspijehu. Tako da tvoja dušica odlazi u miru. Naravno možeš se predomisliti kuda želiš otići. Nitko te neće sputavati.“ Zanatlija sjedne pomalo zainteresiran za stol i podigne pogled od stola te upita: „A kako bi ti to meni mogao pomoći!?“ „Još pitaš!“ Izusti Hister. Nastavlja u istom podrugljivom tonu: „Misliš da ja ne znam što se oko tebe događa, kakav život živiš. Ja te poznajem u tančine od najranijih dana tvojega djetinjstva.  Mi smo uz tebe neprestano jer se netko tako velik ne rodi dva puta u sto godina. Ja vidim nepravdu koju ti svijet čini.  Nitko ne prepoznaje tvoj talenat. Nitko ne zna za tvoje močno i hrabro lavovsko srce. Ali mi znamo! Ti imaš srce ratnika, ali i srce pravoga vođe.  Život te ne mazi, ali ga možeš natjerati da te mazi. Sve se može dok se hoće. Samo trebaš htjeti. Ja sam svjedok tvojih snova i tvoje neizrecive stvaralačke snage. Mi bismo zajedno mogli učiniti svijet drugačijim, podložnijim tvojim idejama i mislima. Mi bismo mogli izbiti zube tim židovskim kicošima koji su sviejt zagadili svojim zlatom lažnog sjaja. Što misliš da su oni narod božji. Jesu vraga narod božji. Cijelu povijest židovskog roda, stalno su kukali svome bogu i od njega tražili da im sve narode da u njihove ruke. To su užasan narod i rod, božji narod! Oni, ti semitski kicoši prevladavaju sve i posvuda, uvukli su se u sve pore ljudskog života  kao štakori i stalno ruju i truju čistu naciju. Taj nemiran i ambiciozan „ narod božji“ je svu povijest prepotopnog ali i potoponog doba želio vladati svim i svačim, cijelim svijetom i tlačiti druge narode i ljude. Opak je taj narod božji. A tek Pavlovo kršćanstvo! Židovi su nas zatrovali svojom religijom, svojim bogom, kojeg su ionako ubili i razapeli na križ i žele nas zavesti riječima i lažima. Prokleti su to kicoši. Kad gledaš njih, kao da vidiš ptakora obučenog u zlato i dijamante.“

            Mladi zanatlija je sav u mislima, sklupčan kao vuneno klupko i razmišlja o svim slatkim riječima vraga koji ga nagovara i mami. Uzvikne na iznenađenje Histera: „Mogao bih to sve promijeniti! Mogao bih stvoriti novi i bolji svijet bez njih, bez tih štakora, koji su opkrali sav svijet i podložili ga svojim kopitima.“ Hister sav sretan jer je osjećao kako pirka povjetarac upjseha, uzbuđeno kaže: „Tako je! Ti imaš moć!“ Dalje mu povlađuje: „Stani uz mene i sva bogatstva svijeta će biti tvoja. Bit ćeš drugi bog, sveta c na oltaru, kojeg će štovati i ljubiti i prinostiti ti žrtve. Voljet će te i poštivati i ni u čemu nećeš oskudijevati. Stani uz mene i sve će biti dobro.“ Mladi zanatlija ramišlja i sav u grču, bori se sa samim sobom. Mučilo ga je sve to. činilo mu se kao da je u snu, kao da je to jedan od onih snova u kojima će se skrasiti, ali koji brzo prestanu postojati. Sve mu je izgledalo kao da ne može razlikovati javu od sna. Učinilo mu se na trenutak kao da ne vjeruje tom nepozvanom gostu i zato ga upita da učini čudo: „Reci možeš li učiniti da ovaj puta ovaj crtež kojeg moram napraviti izgleda kao pravi, bez grešaka, savršen?“ Hister se nasmije, a oči mu zabiješte. Nakon ciničnog smiješka zapovijedi mladom zantliji da podigne papir. Mladi budući soboslikar podigne papir, a na njemu savršena slika, bez ijedne greške, kao da je neki veliki umjetnik poput Buonarottia naslikao takvo što. Rekne sam sebi u bradu: „Ovo je savršeno.“

Hister živčan od nestrpljenja upita: „I onda hoćeš li sa mnom!? Hajde dovoljan mi je samo tvoj pristanak da krenemo u osvajanje svijeta. Hoćemo li onda?“  Siromašan zanatlija podigne glavu s crteža i postavi jedno čudno pitanje: „Kako si to mislio da si pratio moj život i događaje? Čekaj malo!! Ti si mi učino sva ta zla zbog kojih sma došao na prosjački štap!?“ Hister, shvativši da je razotkriven, počinje se braniti: „ Nisam te ja ništa uništio. Ja sam bio uz tebe čitavo vrijeme i pripremao te za veliku stvar. Zamisli samo kako će to lijepo biti kada ćemo se uzdići do zvijezda.“ Mladi zanatlija ga prekine strogo prekoravajući: „Proklet bio! Sva zla si mi činio da bi od mene načinio vojnika je li!? Želio si me pripremiti za ovaj trenutak! Želiš reći želio si me osiromašiti i razoriti mi obitelj, odvesti mi najmilije i učiniti da mrzim neke od njih, smao da bi me pripremio za nešto veliko!?“ Hister vidjevši da je maldić isfrustriran i sav izvan sebe, počinje upotrebljavati đavolju zavodljivu tehniku suosjećanja i lažne majčinske ljubavi: „To je tako moralo biti.Morao si očvrsnuti. Možda to sve izgleda kao da je bilo nepotrebno, ali vidjet ćeš da će se to sve isplatiti. JA sam te odgajao spartanskim odgojem, jer sam morao znati da li ćeš uspjeti izdržati. A vidiš izdržao si. Postao si jak u srcu i borben u duhu kao jedan od tvojih nordijskih Berserkera. 

Vidiš da je sve vrijedilo.“ Mladi zanatlija ostaje pri svojoj misli: „Znaš li kakve sam strahote proživio? A za sve si ti kriv! Ti si me uništio i osramotio pred svijetom i bogom!“ Hister cinično dobaci: „Ne izusti ime boga svoga uzalud!“ Mladi zanatlija se izuzetno rasrdi; uzme u ruke onu sliku i krene prema vratima. No kad je otvarao vrata, okrene se prema Histeru i srčano i jako kao pravi radnik iz nordijske mitologije kaže: „Ja sada idem do meštra da vidi moje radove i dok se vratim ne želim te više vidjeti ovdje. Gubi se! Otiđi tamo odakle si došao, u pakao!“ Hister se približi mladiću i dišući mu u lice izusti: „Ideš tome starom Židovu da pokvari moj rad. Taj čovjek božji  će uništiti moj rad, zašto ga uopće nosiš!? Vidjet ćeš neće se njemu svidjeti to, jer ti nisi predodređen za slugu ili kmeta  ili još gore soboslikara, nego za vladara, totalnog vladara i dominirajuću osobu.“ Mladi budući soboslikar odmahne rukom i ode na odlasku ispuštajući: „Nek te vrag nosi!“

            Meštar opet nije bio zadovoljan radovima mladog zanatlije. Pronalazio je greške sve i posvuda i jednostavno dao do znanja da mladi nadobudni i buntovni zanatlija nije za soboslikara. Rekao je nešto u stilu da nema talenta, da mu bog nije dao dar da bude soboslikar. Mladog zantliju je to pokorilo. Ljutnja je u njem ključala kao kipuće ulje u kotlu. Izjava „bog ti nije dao dar da budeš soboslikar“ užasno ga je potresla i uzbudila . Poput vuka je gledao u svojeg učitelja, Židova. Dok je gledao u poslijendji rad, mladi zanatlija se sjeti riječi onog demona za kojeg mu se čisto činilo da je samo neka sablast ili san. Riječi „Ideš tome starom Židovu da pokvari moj rad. Taj čovjek božji  će uništiti moj rad, zašto ga uopće nosiš!?“ tutnjile su mmu u ušima i postajao je sve zlovoljniji. Srce mu je poskakivalo, a tijelo je dobivalu neku neobičnu snagu, snagu ratnika. Počinje se derati na svoga učitelja: „Šta znaš ti pokvareni Židove! Što ti znaš što je to ljepota!? Jese li možda ti BOG da mi ovdje imaš govoriti o talentima prokleto smeće!“ Rukama omata starčev vrat i pribije ga uz zid. Starac je stenjao pod stiskom njegovih zvijerskih šaka. Mladi zanatlija je samo stiskao i stiskao dok se nemoćan starac nije prestao boriti za život. Nakon što se malo umirio, shvati da je učinio veliku glupost i zlo. Začuje kako netko dozivlje ubijenog učitelja, starog meštra. Uspaniči se. Gleda uokolo i ugleda prozor. Skoči kroz prozor i pobježe na ulicu. Nad ulicom se već rasprostrla zavjesa mraka i nitko ga nije mogao vidjeti. Od straha nije znao kuda bi pošao, no ubrzo se snašao. Pobježe u park i sjedne na klupicu da razmisli što će dalje ipak ubio je čovjeka u navali bijesa. Zarine glavu u dlan i počinje plakati, a suze mu se slijevaše niz zapešća u rukave. Nakon što obriše suze, vidi netko dolazi iz mraka. Sjedio je mirno, a u njemu je sve drhtalo i govorilo da bježi, pobjegne negdje daleko. Iz mraka se nazire plava haljina neke žene, a onda i čitava figura srednjovječne žene. Mladić zabezeknut zuri u ženu. To je bio lik njegove pokojne majke. Ta žena sjede do njega i poče mu prolaziti rukom po kosi. Od straha i iznenađenja, ostao je skamenjen i nije znao što bi u ovoj situaciji napravio. Žene ga stade tetošiti i smjerati glavu u svoje naručje. 

Mladić osjeti nježne ruke i poljupce na obrazima te začuje topli majčin glas: „Mili moj. Tako si mi nedostajao.  Dođi! Idemo kući! Hajde!“ I mladi zanatlija krene za njom. Usredotočen na ovu pojavu i zbunjen svim ovim što mu se danas događalo, svim ovim što je nalikovalo na san, neku gadnu noćnu moru, slijepo je pratio „majku“ koja ga je dovela do njegovatrošna stana.“ Majka ga uvede u prostoriju i sjedne do peći. Mladić se raskomoti i samo zuri i bulji u majku. Približi joj se i dopusti  da mu stavi ruke oko vrata, da ga miluje kako je on barem mislio. No stvar se izlojavi. Stisci ruke postaju sve jači i jači, a žena koja je nalikovala njegovoj majci, preobrazi se u Histera. Mladić se počinje trgati i pokušava osloboditi njegovih ruku, ali bezuspješno. Fosforno zelen oči zure u njega i gutaju njegovu pojavu.  Hister govori: „Ja nisam Hister! Ja sam duh Džingis Kana! I sada trebam tvoju supstanciju da se ponovno obznanim svijetu, da me svijet ponovno vidi i poštuje.“ Mladić se nekako uspije otrgnuti iz stiska tog demona. Uzme u ruke žarač i zaurla: „Gubi se prokleta spodobo! Odlazi i daj mi mira! No Hister odnosno duh Džingis Kana dalje nastavlja s istim tonom govoriti: „Ja sam bio najveći vođa na svijetu. Prebivao sam u  Atili, biću božjem, u svim ludim rimskim carevima Neronu, Komodu, Elagabalu i Kaliguli, prebivao sam u Napoleonu, a sad si ti na redu da obznanim svoju božansku ratničku narav. Treba mi odijelo od mesa i kostiju kako bih mogao pokazati ljudima tko je bog.“ Džingis Kanu su počeli rasti zubi, a ruke su postajale sve veće, ako medvjeđe šape. Kružio je kao tigar oko svojeg plijena i vrebao. 

Mladić je drhtao pred njim, osjećajući nekako da mu se bliži kraj. To ogavno čudovište je ispuštalo neljudske glasove. Jedine riječi koje je mogao razumjeti su bile slijedeće: „Ja sam čovjek mrtvih vremena, najveći vladar od sviju. Svijet je moj. Ja sam dijete kaosa! Dolazim iz devetog kruga pakla, kruga sijača nesloge, razdora i nemira. A sad mi se prepusti! Trebamo tvoje tijelo.“ Mladić izusti vrlo srčano još uvijek hrabro iako mu je strah slamao kosti: „Nikada!  Uništio si mi život! Neću dati da me uzmeš! Nedaaamm!“ I u taj hip zviejr skoči na njega kao puma i stegne mu grkljan. Dvjema rukama, poput golemih šapa, primiše mu glavu, a iza leđa se razviju još dva para ruku kojima obujmi gotovo čitavo tijelo mladića. Čudovište, Džingis Kan u tom trenutku izusti: „Ne boj se mladi Adolfe! miruj i sve će biti dobro! Ja od danas živim u tebi i mi smo jedno!“ I tijelo, ruke, glava i čitava spodoba, čitavo izobličeno čudovište, rasprsne se u zeleni fosforni prah i usmjeri se prema nosnicama mladog Adolfa. On udahne i sva zelena prašina uđe u njega. 

Zvijer nestane, a u prostoriji ostaje Adolf sam. No tek sad je počela prava muka, prava borba unutar zidina mladog Adolfa, kada je Džingis Kan kaotičnim kretanjima kroz tijelo pokušavao sve njegove funkcije, mentalne i životne stopiti sa sobom. Unutra je bila prava borba i komešanje. Mladi Adolf je trčao po prostoriji, razmetao stvari. Prevrnuo je i peć i umah nastane požar. Vatra se raspali i zahvati njegove crteže i raspline se jače. Adolf je teturao po prostoriji i posljednjim se snagama borio protiv demona koji je ušao u njega. Pokušavao ga je na sve načine izaciti iz sebe.Vrata njegove tvrđave uma bila su pred padom zbog udarca ovna Džingis Kanovih vojnika. Još se uvijek borio i upinjao posljednje snage. Teturao je po sobi i naposljetku se glavom zabio u malu vitrinu na kraju sobe. Tijelo postane mirno i spokojno. Bio je savladan. Za tren podiže polagano glavu u vis, a u krhotinama stakla zabliješte fosforno zelene oči. Ta nova pošast, bila je spremna za nove krvoločne poduhvate. Vatra koja je oko njega gorjela, nije ga previše zabrinjavala, jer znao je da će uskoro takva vatra pokoriti cijeli svijet, vatra njegove moći, vatra njegovog uzdizanja.


U ruku uzme komadić razbijenog stakla  i približi ga licu. Na vlastito iznenađenje se histerično nasmije, a zatim u pucketanju vatre i tutnjajućem histeričnom đavolskom smijehu dobaci svojem novom liku, svojem novom odijelu od krvi i mesa: „Trebalo bi malo podrezati brkove! Izgledam previše nezgrapno!“ I smijeh zavlada cijelom prostorijom, nadglasajući pucketanje vatre koja se polagano stišavala, prigibajući koljena pred novom noćnom morom, pred novim vladarom.

Primjedbe