ZAŠTO LIŠĆE PADA?





Bliži se jesen. bliži se mrak, tjeskoba, sjeta i pomrčina posljednje živuće iskre prirode. Jesen se šulja. Krvnik u čijem se kotlu miješaju sile samog Nečastivog, sramotno je razgolišao junačke grudi otkupljenja raspete udove čavlima od vlage, letargije i apatije.

U plaštu te crne tmice što sklapa kapke poslijednjeg ljetnog sjaja, utkan je čađavi dah smrti  što sablasno stoji nad glavama zbunjenoga bića koje čeka i promišlja svoje posljednje sate života. Krošnja hrasta, okupirana je lešinarima čiji prodorni glasovi najavljuju kraj. I oči lešinara, žedne posljednje iskre tankoćutnosti ovoga maloga raja, ove mile prirode, liju potoke  krvavih suza zbog požudne želje pobjede nad dobrim. A u krošnji debelog, starog hrasta, čija pojava i stas prkose svakoj oluji, svakom vihoru, svakoj neprijateljskoj bandi, krije se jedan list, poljuljane barke misli zbog teško vrijeme.  Odniješe ga turobne misli daleko od naručja majke i oca i sve svetim zavjetom zapečaćene i blagoslovljene rodbine. Ostade sam u suicidnim mislima i odluci da prvi spade s onog vremenom pobijeđenog drva. Ljubav kao sveta ambrozija njegovih najmilijih, nije mogla nadjačati posrnulu bujicu trulih i olovno teških misli. Sam u svojem kutku egzistencije vodi duhovni solilokvij: „Zašto ikoje biće ovoga svijeta živi ukoliko je njegova jedina sudbina, jedina zla kob umiranje i smrt? Zašto uopće u nama postoji varava iskra života? Koji je svevišnji razlog življenja? Kakve veze ima ovaj jadni, patetični i cinični život, otrovan klicom Smrti sa življenjem? Postojim zato da bih mogao umrijeti! Kakav apsurd! Hm. Totalni apsurd! Umrijet ću i prije nego što navršim trideset i treću. A zašto!? Ne valjda zbog neke ludosti? Ne! Umrijet ću jer živim! 

Nijedno biće ovoga svijeta neće umrijeti zbog bolesti, već poradi jednog jedincatog razloga, zato što je živio!“ I spopade ga  bijes te utone u te teške samoubilačke misli, u tu mutnu rijeku Hada. I tko zna dokada bi ga morile Mefistofelisove mušice da na scenu ne istupi brižna majka, prava visoka dama punih srednjih ljeta i još punije majčinske ljubavi. Uđe vrlo zvučno kroz vrata, a sin se preplaši: „Oh! Majko! To ste vi! To ste samo vi.“ Majka brižljivo upita sina jedinca, jedino svijetlo u svoj ovoj crnoj pokvarenoj familiji: „Očekuješ nekoga sine? Ili si se opet upleo u mrežu crnih svojih misli? Odagnaj ih sine i ne muči se više s tim. Reci dosta je i prekini već jednom.“ Sin se okrene prema majci, primi je hladnim šakama za njene vrele i tuste staračke ruke i reče: „Draga majčice. Ja sam rođen iz utrobe tvoje, da čitam zakone ovoga jalovog svijeta.“ Oči mu živo zasjaše na upalome licu. Nastavlja: „Majko draga. Znam da se bojiš za mene. Znam da si dobra i brižna majka, okrunjena od ruke samog Boga krunom istinjske ljubavi. Ali majko, pisano je u meni, u mojem duhu da spasim ovaj svijet.“ Majka preplašena riječima svoga milog i jedinog sina, povuče ruke k sebi u krilo te sjedne na drugu stolicu. Sin uperi pogled ravno  na nju i jadikuje: „Proklet bio dan u koji sam se rodio i prokleta nek´ je moja zla kob što moja obitelj pati i ispašta poradi mene!“ Majka ga prekori: „Sinko nemoj tako! Jedino si što imam na sviejtu. Ja sam tvoja majka i tko će te bolje poznati  ako ne majka. Ja znam i osjetila sam u svojoj utrobi da je moje čedo drugačije od drugih. Kao dijete napadale su te često ove misli, ove spodobe. Dok su druga djeca život i svu životnu radost trošili na igrice i zabavu, ti si sjedio po strani i naricao. Gledao si u zvijezde i mjesec. Sunce si objeručke grlio. Tada ti je bilo pet godina. A sada? Sada si muškarac i cijeli je život pred tobom.Cijela krošnja iskušenja čeka na te. 

Ostavi se sinko tih mrkih misli. Ubit će te. Poginut ćeš zbog njih!“ Sin smrknuta pogleda ustade i nježnim glasom protuslovi: „ Majko. Ja znam da sam na sramotu ove obitelji i cjelokupne porodice. Ja znam da je teško gledati u oči djeteta koje je izrod ove kuće zbog svoje urođene sposobnosti. Ti znaš da sam za ljubav tebe i oca pred očima cijele naše rodbine vješto glumio čitav život i skrivao tu svoju sramotu od njih, nepogrešivih. Uzeo sam ulogu lista od najgore sorte. Ti ne znaš koliko je to teško bilo. Ne možeš pojmiti kako je to izigravati nekoga drugoga. Ti ne znaš koliko je teško upijati pokrete drugih, te ljigave pokrete i kretnje. Osjećao sam se povrijeđeno. Osjećao sam se kao budala radeći sve to skupa!  A zašto sam to radio!? Zašto!? Zato jer moji najmiliji nisu mogli prihvatiti mene ovakvog kakav zaista jesam. Eto!“ Majka suznim očima pogleda to milo lice izmoždeno i iznakaženo ubojitom misli i izusti potiho: „Sinko! Otac i ja te istinjski volimo. Možda misliš da smo to mi tražili od tebe, ali ja ti kažem da je to bilo za tvoje dobro, a ne za naše. Da nisi glumio, stanovnici ove prgave krošnje bi te i kamenovali. Znaš da sve nas plaši ono što je različito od nas samih. Teško je nešto takvo prihvatiti. Teško. Oh tako bih voljela da mogu gledati sreću u tvojim očima i vidjeti tebe kako uzimlješ mjericu toga dobra.“ Sin duboko uzdahne i potiho odgovori: „ Znam majko, znam. I ja bih to najviše volio, ali onaj koji mi udahne život kroz nosnice, udahne mi pritom i zadaću.“ Majka prezirno pogleda sina i reče slabašnim glasom: „Sine. Nešto ću te zamoliti.“ Sin pohita: „Samo daj, pucaj!“ Majka nastavlja: „Sada će ti doći u posjet jedan tatin prijatelj psiholog po zanimanju i molim te budi dobar prema njemu. Tata se istinjskim snagama trudi. Možda ti nekako može pomoći.“ Sin se uzruja i prkosi riječima oštrim kao britva: „ Misliš da sam luđak?!! Takve misli gajite o meni!? Reci! Što se priča unaokolo o meni? Ha? Što!? Samo nebo može pomoći mojoj duši. Toliko smo visoko uzdignuti s tla i crne zemlje, a opet toliko niski da dohvatimo nebeski svod. Prokleto je ovo zdanje u kojem žive vukovi ogrnuti ovčjim krznom.“ Majka sva u strahu šuti i gleda što će se sljedeće dogoditi, kada će puknuti ovo bićence što je nekad tiskala u naručju svoje milosti i štitila ga svakim otkucajem svoga srca. Kada se sin primiri, izusti gotovo nečujno: „Tebi za ljubav majko. Tebi... Pošalji mi tog čovjeka. I otpusti ludost svome jedincu jer došao je čas.“ Majka ga zagrli kao da je poslijednji put u životu. Zvijeri što se natiskaše uz krošnju starog hrasta i kljunovi što ječe prodornim graktajem, zatitraše od veselja, od požude za pobjedom, a smrdljivi dah pročešlja lišće krošnje. Čekale su crne kao ugljen utvare, da majka napusti sina, da one uskoče u kožu onoga što će zaklati to janje otkupljenja. Nakon žarkog zagrljaja kojeg jedino može oživjeti majčinska ljubav te iz kojeg ga ne mogaše istrgnuti i sam Nečastivi, otpusti majka sinu i ode, gušeći se u suzama.

Ulazi sam Mefisto ogrnut u fantosmke kapute i ogrtačima varave slobode kuša i muči jadnika što proriče istinu. Pomazan svim mastima zlobe ulazi uz istegnut smiješak u sobu mladog otkupitelja. zateže obraze i smije se od pakosti i čiste zloće. Uđe. Mladić ga pogleda sva začuđen ovom spodobom koju prvi puta vidi u životu. Jedva progovori: „Kako vam mogu pomoći?“  Mefisto se oboruža slatkim, zavodljivim riječima i naizgled mirnom prirodom nastupi: „Ja sam prijatelj vašeg oca. Herman mi je ime.“ I pruži ruku. Mladić odbije dotaknuti tu nalickanu, mesnatu ruku. Herman, ime pod kojim se predstavio lukav Mefisto bez pitanja sjedne i krene upućivate provokativne riječi mladom otkupitelju: „Da prijeđemo na problem jer zato sam i ovdje.“ Mladić uzrujan izusti: „Pustite vi moje probleme na miru! Rađe rješavajte svoj problem, ali znajte svijetu dolazi kraj.“ Herman pokušava umiriti tu mladačku ludost: „No, no. Nećemo se  tako razgovarati. Ovdje sam kako bih vam pomogao. Vidim da je vaš problem taj što ste zaboravili svoje podrijetlo. Vi ste list, običan list hrastove krošnje. Kao i svi ostali vaša sudbina je da se ženite,da imate lijepu i pametnu ženu i djecu. Vi živite u fiktivnom svijetu. To je loše po vas. To su napravili romani. Romani i svaka pisana novela su smrt za mlade i što je najgore kvare mlade. Ja ne volim knjige osim onih stručnih. Moramo se usredotočiti...“ Prekine ga sablasnim riječima mladić: „Ti imaš meni nešto govoriti o životu! Život na ovome stablu je podmukao i ciničan. Nisi li primjetio koliki su listov i požutjeli, pocrvenjeli i posmeđili od zlobe, oholosti, bahatosti i cinizma. Društo kojeg vi smatrate svojim i normalnim je društvo koje se pretvara u prah i blato. Imate nešto protiv romana. U njima barem piše sva istina. Mnogi poput mene ih izdaju pod lažnim imenima bojeći se da će biti kamenovani u društu u kojem je zab ranjena svaka razumna riječ. Ono što su oni napisali su istinite riječi. Te riječi vrijeđaju i štete vašoj živoj ciničnoj imaginaciji i zato ih zabranjujete jer se bojite istine. A istina vas gleda krupnim očima faciem in faciem, licem u lice, a vi je ne prihvaćate. Kamenovali ste mnoge razumne ljude!“ Mefisto se nasmije i dobaci: „Pazi da i tebe ne kamenuju.“ Mladić nastavlja: „Pokaj se sablasti jer došao je čas. Ako baš želiš promijeniti moj duh onda moraš znati da ga prvo moraš ubiti. Jer da je Bog htio da budem kamen te da čamim u mraku, onda bi mi umjesto duha usadio kamen. Ja imam duh koji želi znati.“Mefisto opet dobaci: „Kažeš da ti je bog darovao duh, onda moram prvo ubiti njega da bih tebe probudio iz sna? Jesam li u pravu?“ Mladić se istinjski uzruja i sjede pobliže Hermana, živo tumačeći: „Ja sam takav od samog početka. Kad bijah pup što je tek propupao na ovoj grani, bijah također i plan božji. Kad bijah mladi zeleni listak, pitao sam se kako to i zašto to? Razgovarao sam sa zvijezdama i tražio odgovore. I misliš da bi mala obitelj, naručje jadne male krhke ženice moglo dati odgovore na moja pitanja. Ja nisam kao oni!“ 

Herman prkosno upita: „A što si onda? Možda izrod?!“ Mladić odgovori potvrdno: „Tako je ja jesam izrod! Svi vi ste utopljeni u masi svekolikog ovog lišća. Ja nisma jedan od vas. Svi vi nosite iste frakove, iste cipele, iste brkove, pušite iste cigarete i imate isti pohani mozak, ali ne i ja. JA ! Ja razmišljam svojom glavom i ne treba mi nitko doli sam bog da me drži na životu, na onome drugome životu jer stigao je kraj. Vjetrovi pušu, trulež se širi među svim lišćem na krošnji, a vi samo zatvarate oči pred tim. Vi ne primjećujete kako smrdi vaše odumiranje. Vi ste zaboravili tko ste.“ Herman lišen uspjeha pred ovim djetićem, izvuće svoje najveće oružje, optužbu, jer jezik je jači od mača: „Slušaj mladiću. Ti imaš fiktivne ideje koje ne može shvatiti nitko drugi doli sam ti. Ti ne dopuštaš da se itko približi tebi i tvojim mislima. Ako bih ti poslao i najvećeg stručnjaka na svijetu, ti bi se snebivao i tvrdio da o nije tako. Nitko ne može odgonetnuti tu tvoju pakost. Nitko možda nije dostojan tvojeg shvaćanja. Ili možda nitko ne smije dobiti spas osim ti. Iskreno moja dijagnoza je da si budala. Život je pred tobom. Vrijeme je za ženidbu, za djecu. Tko danas živi bez potomaka? Tko? Ti si umišljena i beživotna budala koja kvari mladež i društvo: Ti si...“ Mladić već sav razjaren ovim optužbama srčano protuslovi: „Ja ima djecu!“ Herman podrugljivo dometne: „Jel', a gdje su ti ta djeca.“ Mladić nastavi istim tonom: „Šuti!!! Svatko tko prati moj nauk, nauk istine, moje je dijete. Ja nisam obmanjivač naroda i kvaritelj mladeži. Ja sam čista srca i takva srca želim spasiti žive! Mrtvi nek pokapaju svoje mrtve. Ako ću ja umrijeti i oni će sa mnom. Naša smrt je život.“ Mefisto sad već sav uvjeren u konačnu pobjedu, jer paklene riječi vješto istkane plamenim jezikom, okrenule su u potpunu ludost čestitog mladića čista srca. Herman izusti: „Bravo, bravo!“ Plješće. Nastavlja: „Samo tako nastavi i bit će ti dobro. Tebi nema pomoći. Ti si proklet! Ako tako želiš umrijeti onda daj! Umri i povuci sav ološ ove krošnje sa sobom! Ti si zatrovan djetinjim pričama o vječnom, čarobnom hrastu sa zlatom optočenom krošnjom. To su priče za malu djecu i gotovo.“ Mladić sav u suzama viče: „Gdje je Atlantida!? Gdje je pradomovina čestitih!? O kako bih želio da nisi u pravu! O kako bih želio vidjeti te kako padaš naglavce s krošnje i zavijaš se u kalj i mulj! Ja sad idem! Idem i dokazat ću ti da nisi u pravu! Idem!!!!“ Zategne vrlo zvučno poslijednju riječ i baci se s krošnje naglavce u ponor.

Kreštavi glasovi vrana se stope zajedno sa Mefistovim smijehom jer je pobijedio poslijednji časni listak ljeta i sjaja prirode. Sada samo čeka da njegovi sljedbenici, adolescenti u obožavanju svojeg idola, krenu put svoga ludog učitelja. List za listo, strovaljuje se u crni kalj i mulj. Zeleno, žuto, crveno i ostarjelo smeđe lišće, u žarkoj ljubavi i osjećaja dužnosti, baca se za onim koga sad prozvaše bogom, onim najvećim od nih i najčistijim srcem. Ljubav i neki nepoznati, nevidljivi osjećaj samilosti, nagnao je u crni grob jeseni svo lišće plemenitog hrasta. Tama je prekrila svijetlo. Sumrak je ubio zoru. Pijetao ljetnog sjaja i radosti, dugo neće probuditi ovu jadnu golotinju prirode. Lišće se rastapa u melankoliji i tuguje zajedno sa svojim bogom u grobu pod korijenjem hrasta. Njihova krhka tjelesa, sada su jedno u podzemlju, jedna velika ludost, jedna velika ljubav.

Sunce ljeta, prekrio je gusti, sivi oblak melankolije i razbaštinio prirodu do poslijednjeg listka. I sam Mefisto, sretan zbog konačne svoje pobjede nad svijetlom, priznade: „Stvarno je bio kršan onaj lista. Uistinu je dobro potkovao svoju krošnju dobrom psihološkom potkovom. Ovaj hrast je jedini preostao od posesivnog zuba jeseni. Ali sada je sve moje! Ha! Ha! Ha! Moje! I ja sada vladam zemljom i pritišćem svaki izgubljeni listak daleko od svoje krošnje u zemlju, u grubak u mulj! HA! HA ! HA!



Primjedbe