TROJICA NEIZLJEČIVIH ili TRETMAN

Psihijatrija. Odjel četrdeset i pet. Ured primariusa, doktora Sigismunda Freuda. Čekaonica je krcata ljudima i njihovim ostacima, koji su još uvijek ostali sabrani u svoj toj ludosti. Istinabog u čekaonicama plaze sami luđaci, luđaci s raznim problemima i preosjetljivom maštom na svijet izvan njihovog fikcijskog poimanja. 

Jedni vide bijele miševe, a drugi bijele leteće vrane i sve u svemu oni su ludi. A i ovo zimsko vrijeme je potpuno ludo. Ljudi čame zatvoreni u svoje krletke i trpe dugu i mračnu noć koja nikako ne prolazi. Vrijeme djeluje na ljude. Monotonija zime i apatija, glavne su družice svakog sjetnog i ojađenog čovjeka. Upravo one izvlače iz dubokog podruma ljudskog razuma, ludost. One čine ljude sablstima što mrmljaju u čekaonici, po hodnicima i vode solilokvije sami sa sobom. Ima ih dosta. Ima ih kao snježnih pahulja  što neprestano pune ceste moždanih vijuga ludošću. Mozak luđaka je sasušena šljiva, voće bez životnih sokova. Njima nema više pomoći.

Otvara vrata tog istog ureda starac, visok, sijede i uredne brade, razapete na jagodične kosti ionako već upalog i koščatog lica, ledenog smješka i okruglih, oštrih i zrcalnih stakala naočala. Njegove oči su davno postale oči smrti. Oči su postale duplje lubanje s kosom koja žanje živote. A to lice je gumena maska s kojom skriva pravi identitet. Uzima u ruke papir i čita prezimena sljedećih ljudi koji se nakon ulaska u njegov biro, više nikad neće vratiti. Ruke tog egzorciste su ruke vraga. Čita: „Dostojevski, Proust, Krleža!“ I otiđe natrag u svoj ured. Sva trojica pođoše za njim i posjedaše na fotelje od crne kože. Ured je bio čist, prozračan i nadasve uredan, sve je bilo na svojem mjestu. Freud se priprema i nešto iščitava, a ostali se meškolje u foteljama. Dostojevski stavlja nogu preko noge, isprepliće prste oko koljena i naginje se prema naprijed te razbija ovu sablasnu tišinu i tajnovitu šutnju: „Gospodine Freud. Mislim da smo dogovorili individualne tretmane  svaki tjedan u isto vrijeme, a sada smo ovdje nazočni trojica. Molio bih vas objašnjenje i recite mi što izvoljevate poduzeti po pitanju toga. Ja sam naime platio individualni tretman pa bih molim lijepo volio znati da li to iziskuje neke dodatne troškove?“ Ostala dvojica promrmljaše nešto u znaku pozitivnog slaganja s riječima Dostojevskog. Freud spusti papire, nabaci uljudan,ali leden smješak  i počinje razjašnjavati situaciju: „Gospodo dobro mi došli. Znam da sva ova situacija djeluje vrlo potresno i nejasno, ali moje dugotrajno iskustvo i brojne edukacijske misije, su me na neki način prisilile da upotrijebim baš ovu metodu liječenja vaših mentalnih problema. Naime. O čemu se radi? Pročitavši vaše životopise i vaša djela koja ste ostavili ljudima, ustanovio sam da patite od vrlo slične bolesti pa sam mislio da bih mogao riješiti problem jednim udarcem. Znate za onu izreku tri muhe jednim udarcem.“ Nasmije se, a cijenjeni pacijenti ga samo promatraju. Nastavlja: „Valja napomenuti da sam ja vrlo uspješan psiholog i psihijatar te da sam rješavao slučajeve mnogo gore nego što je vaš mali slučaj. Možete imati potpunog povjerenja u mene.

 O svemu o čemu ćemo razgovarati ovdje unutar četiri zida, ostat će zapečaćeno unutar tih zidina. Bit će to naša tajna. Smatram da ova vrsta problema ili bolesti, od koje vi gospodo bolujete se može riješiti samo ako nekolicina ljudi koja pati zbog sličnih problema i simptoma tih problema, međusobno podijeli te probleme. Znate već, to je kao nekakav prijateljski razgovor uz nadzor odgovorne osobe, dorasle ovome problemu, a to sam u ovom slučaju ja. Znadete da smijeh liječi sve bolesti tijela, a uzajamni prijateljski razgovor liječi baš sve mentalne probleme. Znam da sve to izgleda bezumno i strašno, ali olakšat ću vam. Ovdje sam  pripremio vaše kratke životopise koje namjeravam iznijeti pred vama, kako bih vas međusobno upoznao. Pa počnimo. Gospodin Fjodor Mihajlović Dostojevski. Rođen u Rusiji, većinu života proboravio u zatvoru i zatvorskim zakutcima. Po profesiji pisac i to vrlo uspješan realistički pisac koji rabi mnoštvo riječi da bi opisao svaku sitnicu. Vaša djela su od iznimne važnosti za duge zimske noći. Čitanje je tada pravo kraćenje vremena i užitak.  Boluje od gadne bolesti epileptičnih napadaja. Proživio je teške situacije u životu i našao se u koštac s raznim problemima, među kojima je najveći problem kocka i kockanje. Zato ste i ovdje.“ I upravi hladan smješak prema Dostojevskom.  Upita: „Slažete li se sa mnom gospodine Dostojevski da su najbolja djela svjetske književne povijesti napisana baš u zatvoru. Uzmimo za primjer Balzaca, Miguela de Cervantesa te Nicola Machjavelia.“ 

Dostojevski se napokon trgne iz Freudove govorancije te udari u pričanje jer je to i bilo najjače oružje koje je posjedovao: „Mislim da ste u pravu gospodine Freud. Zatvor je užasno mjesto gdje upoznajete razne ljude tekoreći šljam zemaljski, ali i poneke koji nezasluženo sjede i trunu u zatvoru. Moja divlja i nagla mladost me je koštala ovoga robovanja i mogu vam reći da nije bilo tog kokošinjca s toliko različitih ljudi istovremeno smještenih na jednome mjestu (koje sam kasnije preradio u svoje čuvene likove), nikad se ne bih latio pera. Zatvor  je mjesto iz kojeg ni duhovi mrtvih ne mogu izići. Mračan prostor, jedna slamarica i tisuće batina. Pa napisao sam i sam knjigu o tome. Uz teški život koji sam tamo vodio, proživio sam i sretne trenutke svoga života. Bila je to moja žena i djeca, ali lijepe stvari kratko traju tako i ljudski život. Izgubio sam ženu i djeca su mi umrla. Užasna tragedija. A da stvar bude još neugodnija, molim lijepo počeo sam patiti od napadaja luđačke epilepsije.“ Gospodin Proust, zaogrnut u tešku i debelu bundu digne ruku u zrak kao dijete u školi te nježnim glasom reče: „Oprostite, ali iz vaših pričanja nisam shvatio što je to epilepsija? Upozoravam vas, ako mi se ne razjasni taj pojam, neću moći dalje pratiti vaše riječi gospodine Dostojevski.“ 

Nato uskoči Freud s učenim jezikom i upotrebljava iste takve riječi: „Gledajte. Drugi naziv, više bi rekli pučki naziv je padavica. Radi se o tome (rečeno vašim jezikom gospodine Proust) da mozak nije dovoljno jak u nekim trenucima napora ili izrazitog uzbuđenja te jednostavno preplašen tim nepoznatim događajem što slijedi, isključuje organizam. Čovjek pada kao mrtav, a zapravo je onesvješten i grčevi mu grabe cijelo tijelo. Tijelo poskakuje, a udovi vrludaju amo-tamo bez kontrole jer se mozak isključio.“ Proust je raširio svoje zjene već ionako proširene od svih tih droga i ljekova i kao raznježeno psetance klimnuo glavom u znaku razumijevanja. Freud pokaže rukom Dostojevskom da nastavi svoje pričanje. Dostojevski malo zbunjeno promišlja, sjeti se gdje je stao i počinje govoriti: „Da. Padavica je gadna bolest. Možete prelaziti cestu i naglo te nenadano vas uhvati napadaj  pa se strovalite na tlo i nedajbože da prelazi kočija. Znate li vi koliko je to smrtonosno. A zamislite samo da vas uhvati dok ste na nekom visokom mjestu. To bi bila prava katastrofa. Najgora od svih tih bolesti i boleština je kocka. Kockanje mi je odnijelo zdravlja. Kockar se ne može promijeniti, on ostaje kockar. Kada imaš pa makar i jedan gulden ili rubalj u džepu, moraš zaigrati, jer te neko unutarnje biće ne pušta s lanca te naslade. Mnogo puta sam rekao sutra, sutra će svemu biti kraj! To sutra nikad nije stiglo i zato sam naravno ovdje da bih se izliječio od kocke.“

Freud nastupi: „Bravo gospodine! Divno ste se otvorili pred svojom javnosti. Rekli su za vas da niste dobar govornik, ali da ste spretni u pisanju. Eto vidite gospodo kako to nije ništa strašno. Čak je i poučno te zanimljivo, zar ne?“ I nakesi se. Nastavlja: „Vjerujem da prepoznajete sebe u tim pričama! Nisam li u pravu? No tko će sljedeći? Što nitko se ne javlaj!? Hajde gospodo, budite hrabri. Dobro ja ču započeti, a vi se priključite. Dakle sljedeći životopis je Proustov život. Gospodin Marcel Proust je rođen u uglednoj Francuskoj  obitelji Proust. Njegov otac je uvaženi francuski lječnik. Upozoravam nije moje profesije. On je secirao tijela, a ja seciram dušu.“ I opet se radosno nasmiješi naizgled hladnim, ali žarkim sotonskim  smješkom. Nastavlja: „Dakle. Po profesiji pisac iz razdoblja svjetske moderne. Tvorac vrlo teških i podugačkih rečenica, dugačkih po nekoliko metara. Ja bih rekao da ste vi Proust ( nemojte zamjeriti) dijete. Vaši opisi su djetinje nabrajanje i nizanje epiteta. Vi biste htjeli reči toliko toga u jednoj jedincatoj rečenici. Uspjeli ste u tome. No valja spomenuti da pati također od jedne neugodne, gospodske boleštine, alergijske groznice. Prema svježim podacima, vaša groznica traje od 15. svibnja do 1. srpnja. Istina je da ste proboravili takoreći u 'zatvoru', vlastitom kućnom pritvoru kojeg ste sami odredili. Iako ste se družili s uvaženim gostima, s visokom gospodom, s vojvotkinjama, grofovima i tako dalje, najzad ste posljednje trenutke života proveli sami u svojoj sobi obloženoj plutom. Vaše ubojite i hiper senzibilne misli, vješto su iznešene u cjelom ciklusu vaših romana U traganju za izgubljenim vremenom te sačinjavaju vaš život. Valja napomenuti da ste izgubili svoju veliku ljubav, zapravo dvije ljubavi baku i divnu Albertinu.“ 

Proust preuzima riječ i započinje nježno i poletno s govorancijom: „Imam ja posvuda prijatelja, gdje ima skupova ranjenih ali neporaženih stabala što su se udružila da zajednički, uporno i patetično, preklinju nesmiljeno nebo koje nema milosti za njih.  Moja Albertina je bila jedina prava ljubav moga bolesnog i mimoznog života. Znajte da svaki muškarac nalazi ženu i to svaki drugačije žene, koje su suprotne onom tipu koji traže njegova čula. Vi dragi doktore kažete da pišem kao dijete, ali kažem vam da kad prijeđemo neke godine, duša djeteta, koje smo poznali nekoć i bili duše mrtvih iz kojih smo proizašli, dobacuju nam u pregrštima svoja bogatstva i zle kobi, tražeć da sudjeluju u novim čuvstvima koja nas obuzimaju i u kojima ih brišući njihovu nekadašnju sliku, pretapamo u izvorno djelo.“ Prekine ga razdražen Freud: „Gospodine Proust! Molim vas! Fokusirajte se na terapiju, a nemojte sada filozofirati i upotrebljavati te djetinje riječi i puno razmišljanja. Vaš najveći problem je vaša urođena hipersenzibilnost i hipersenzibilitet. Da stvar bude još gora, vi ste se toliko uživjeli u svoj hipersenzibilitet, da proničete u tuđe duše i to vas čini ranjivima. Vi ste odviše empatični i uživljavate se u emocionalno stanje neke tamo nepoznate osobe. Gospodine Proust! Vaš karakter slabi s pretjeranom sentimentalnošću. A što je najgore u svemu vi umišljate neke stvari. Vi umišljate da ste bolesni, kao što i gospodin Dostojevski misli da je kockar. Ni on ni vi to ne mislite ozbiljno, samo neki bijeli štakor ruje duboko u vašem podrumu duha i psihe te osjetljivom maštom dovodite svoj razum do ludila. Vi mislite da ste bolesni, ali zapravo niste. Vas guši vaša sanjarija.“ Nato se Dostojevski uspravi u svojoj fotelji, pogleda prema Proustu i Krleži koji je začudo drijemao ili se tako činilo da 'krli' odnosno drijema te uputi neke riječi da bi zaštitio Proustovu reputaciju: „Sanjar, ako treba da se točno utvrdi nije čovjek, nego, znate, nekakvo biće srednjeg roda. Nastanjuje se ponajviše gdjegod u nepristupnu zakutku, kao da se krije u njemu čak i od danje svjetlosti; no kad se zavuče u svoj stan, tako će prirasti uz svoj zakutak, kao puž, ili barem u tom pogledu jako nalikuje na onu zanimljivu životinju koja je u isti mah i životinja i kuća, a zove se kornjača.“ Freud sav razdražen zaviče gromoglasno: „Dosta!!“ Snizi malo ton i smiruje se: „Dosta!“ Odahne i nastavi: „Gospodo dosta je filozofiranja i zabranjujem vam da u mojoj prisutnosti filozofirate i upotrebljavate ove teške riječi. Ne zaboravite zašto smo ovdje. Ovdje smo poradi vas samih i nemojmo duljiti.“ Na te riječi Proust nježno izusti: „Predajem se milosti Božjoj kao oni koji, pošto su se upinjali da dokuče problem stvarnosti vanjskog svijeta ili besmrtnosti duše, puštaju svoj umorni mozak da se odmori u nekom činu vjere.“ Freud poludi: „Rekao sam dosta! Prestanite već jednom! Zabranjujem vam. 

Hajde. Smirimo se. Polako. Vidite da ste saznali nešto jedan o drugome. I imate zajedničkih točaka. Obojica ste pisci i magovi riječi. To je dobar početak druženja. Molim vas da tako i ostane. Ne kvarite trenutke napretka. Moramo dati još priliku gospodinu Krleži da ispriča svoj problem. Da ja započnem? Može li gospodine Krleža?“ Krleža uzdahne,blago se nasmije i klimanjem glave odobri početak govorancije. Freud započinje: „Prije nego što išta kažem o vama, moram vam priznati da je   vaše prezime zaista zanimljivo. Namučio sam se istražujući podrijetlo vašeg prezimena. Isprva sam mislio da vaše prezime dolazi od riječi veža što znači u prijevodu ulazna vrata, ali sam se grdno prevario. Vaše prezime dolazi iz jedne latinske molitve 'kire eleison' što znači gospodine pomiluj nas. To je molbenica potekla iz latinskog. Na govornom području vas (moram priznati) iznimnih i pravednih Hrvata ta riječ se skračuje na kerleš i otuda vaše dragocjeno i cijenjeno prezime. Gospodin Krleža  je najmlađi među vama ovdje prisutnima  i rodio se u Zagrebu (dakle Krobocija) i već od malih nogu se susretao s makinacijama, šantažama njegovih nadređenih. Podosta vremena je proveo u vojsci. Po profesiji je pisac iste takve teške riječi i grubog pera kao što je i vaše gospodo. Nije dovršio nauke, ali su ga iznimna sposobnost, nadarenost i talent nagnali na književno stvaralaštvo i postao je ravan vama divovima književne povijesti. Bio je oženjen, a žena mu nije darovala nasljednika. Žalosno. Opet je žena bila ta koja uništava polovicu muškarčeva života. Da li biste htjeli nešto reći o nanesenoj nepravdi od strane vašeg učitelja. Poznato je da vam je predavao latinski i tukao vas. Poznato je također da ste promijenili škole zbog tog despota te da su vas tamo uhvatili njegove kolege, profesori. Hoćete li molim vas uvesti i nas u tu priču?“

Krleža se prije svega nakloni i počinje iznositi svoje teške riječi: „Tamo je u tim kućama hladno i neugodno kao u pivnici. Samo rijetko se provuče po koja traka svjetlosti.  Hladnoća tih kuća, ubila je u meni čovjeka kakav sam nekad bio. Čovjek koji ne okusi zraku sunca, čovjek je bez matere i oca, čovjek je koji traga za vlastitim podrijetlom, a što vi hoćete?“ Prous t se uplete u riječ: „Uskoro, povučeni u smrdnu kraljevstvu svomu, žena će uzeti Gomoru, a muškarac Sodomu, i pogledavši se iz daleka razdraženo, to će dvoje umrijeti svak u svome razdvojeno. Hoću samo reći da vas razumijem i suosjećam s vama.“ Nato se uključi Freud: „ A s kime vi ne suosjećate Proust. Dopustite gospodinu mogućnost da upriliči ovdje pred nama svoje poteškoće.“ Krleža nastavlja: „ Vidite svi ljudi žive s velikim životnim zamahom u sebi sve do jedne psihološke crte, a kada prijeđu tu poslijednju đavolsku crnu crtu, onda su saznali za bezbožnu smrt. Čovjek može da pod zvijezdama očovječi svoj život i da mu dade ljudski smisao. To je jedina svrha Svemira. Čovjek može da stvori svoj vlastiti ljudski život ako je  Čovjek, ako ne vjeruje u boga, u kraljeve i kardinale u banke i dividende. Vjerujući u te sablasti, on još uvijek nije Čovjek i nema smisla da osvaja nova kopna i da se tamo iskrcava sa svojim balastinom. Zašto sa pao ovako duboko do ovdje do tvrđe gdje istjeruju đavle i vragove tamjanom i molitvom? Zašto!? Mišljah da su stube što vode do te vječnosti ljubav, nesebična, nadljudska, čista ljubav bližnjega prema bližnjemu. A oni koje sam ljubio svom dušom svojom, oni su pijani i izdali su me!!“ 

Freud sad već bjesan udara po stolu i viče: „Dosta!!! Dosta!! Rekao sam da prestanete upotrebljavati te riječi. Prestanite biti toliko originalni! Zaboga ljudi koristite malo suhoparnije riječi, malo pučkog žargona. Molim vas!“ Otvori ladicu stola, uzima šaku tableta i proguta ih.“ Ova trojica začuđeno pogledaše, a Dostojevski upita: „A što je to?“ Freud sad smiren i umiren tabletama odgovara: „Ovo je za one štakore koje i vi imate u podrumu vaših potisnutih želja. Ja ih imam dva i ovakva su.“ Te pokaže razdaljinu na stolu oko pola metra. Nastavlja: „Vi niste noramalni gospodo. Niste. Vi imate pregršt problema. Pa tko bi to uopće mogao razrješiti. Ni sam bog to ne bi mogao, a kamoli ja. Vi imate probleme zavezane u Gudijev čvor. Vas muče žene, poroci, umišljene bolesti, umišljene radnje. Vi ste totalno ludi.“ Opet se uznemiri i poče se cerekati: „ Vaša djela su poput vas ljudi. Luda su do krajnje granice. Dostojevski se bavi pijanicama, idiotima, kockarima, ubojicama, višestrukim prijestupnicima, Proust opisuje svoj jadan i mršav život, a Krleža neprestano traga za nečim. Te ne zna tko mu je otac, te ne zna gdje mu je dom, te ne zna što hoće od života.“ Ponovno povisi ton: „Vi niste normalni ljudi. JA ne znam kako vas je htjelo pero. Ja bi vam zabranio da pišete ovakve stvari i da bulaznite! Vi ste luđaci!!“ Dostojevski se uplete u već poludjelog Freuda i šibicom provokativne riječi zapali stog sjena nagomilanog Freudovskog bijesa: „Jeste li primjetili da su najtankoćutniji krvolovci gotovo uvijek bila najciviliziranija gospoda, kojoj kojekakve Atile i Stjenke Razini ponekad ne bi bile dostojni ni cipele izuti, a ako oni ne upadaju toliko u oči kao Atila i Stjenka Razini to je samo zato što se isuviše često susreću, odviše su svakodnevni, postali su suviše obični.“  Nato Krleža nabaci: „Nigdar ni tak bilo da nekak ni bilo i nigdar nebu da nam vezda ne bu.“ 

Freud već sada gotovo lud i bijesan viče iz svega glasa: „ Šta si rekao!!!? Znate li koji je vaš problem vi krvoločne zvijeri, vi povampireni ostaci ljudskog roda! HA!? Znate li!? Vi ste željni ugleda i pažnje u društvu. Zato izmišljate izgubljenost, boleštine i ovisnosti da bi vas ljudi gledali u vašem jadnom patetičnom životu! I vaša djela ne valjaju ni groša! S papirom na kojem su štampana vaša djela, ne bi ni dupe obrisao. Vani je pun hodnik luđaka, a nijedan nije toliko lud, toliko originalno koliko ste vas trojica. Vi biste i boga izludjeli, vi i vaša bolesna fantazija. Van!! Van!! Gubite se iz moje rezidencije vragovi! Van!“ Ubrzo se predomisli: „ NE!!! Čekajte! Nemojte ići!“ Sotonski se i zlobno nasmije te vadi revolver iz džepa kaputa te ga uperi prema Krleži, zatim prema Proustu, zatim prema Dostojevskom. Proust u tom trenutku još uvijek umotan u debelu bundu rekne nježno i usiljeno: „Jezik je jači od mača.“ Na te riječi Freud poludi i prosvira si mozak, a svi mali kukčići i životinjice što su nastanjivale njegovu glavu, počeše bježati, a među njima i dva golema bijela štakora. Krleža reče:„ Gospodo evo sad se je jadnik oslobodio svoje ludosti. Gledajte samo kako štakori vrludaju po sobi. Velika je doza ludosti u njima.“ Dostojevski dometne: „Tko je uopće izmislio tu glupu psihoterapiju?“ Proust odgovori: „Neki Židov. Freud su ga zvali.“ Krleža pobrza: „Židove razapeo si Krista. Vrag nek nosi tebe i tvoju terapiju“ Dok su tako buljili u sve  one beštije što su se rasule iz Freudeve glave, Proust upita: „I što ćemo sad?“ Dostojevski odgovori: „Možemo zaigrati karte da nam prođe vrijeme. Ovdje je tako dosadno.“ Proust se namrgodi: „Ne...znam. Možda bi trebali otiči do nadstojnika neka nam vrati novac. Terapija nije uspjela.“ Krleža predloži: „Hajde idemo. Možemo zaigrati i ruski rulet. Evo nam revolvera od Freuda. Barem nam je to naknada za ukraden novac. E Židove, Židove, Judo, što pobogu učiniš? Hajde Dostojevski uzmi mu pištolj i pazi da ne staneš štakoru na repinu!“ Zavlada kratki smijeh i iziđoše iz ureda vodeći neki intelektualni razgovor. 

Životinje su i dalje vrludale po tlu, režile, grizle leš i neprestano nešto tražile, a goleme štakorske repine grickale su zid želeći pobjeći na slobodu i osloboditi se ovog smrada što je dolazio od leša velikog psihologa i psihijatra Sigismunda Freuda.