SPAŠENI

Doveli su ga sinoć oko pola dvanaest. Jadnik. Bio je sav preplašen, sav nekako uvučen u samoga sebe. Kolabirao je bio u se, a malene sitne očice, živo su vrludale uokolo, kao da nešto traži. 

        Nalikovao je prije kakvoj životinjici nego li čovjeku. Pomislio sam: „Ovaj ovdje je stvarno lud. Više ne živi u stvarnosti. Odavna je odvojen od nje.“ Teško mi je to priznati, ali gledajuć njegove oči, zaključio sam da se nečega boji, nečega nepredvidivoga, nečega što vreba iz mraka. Lijevo oko je gledalo u jedan kut, a desno u drugi kut. Kao da nešto traži ili za nečim traga. Njega opsjedaju zle sile.Oči kao da gledaju vraga. Jedno gleda njegov rep, drugo rogove, prvo opet njegov jezik, a drugo čitavoga đavla. Čovjek zaista treba biti spretan s ovakvim stvarima, ako se ovaj tu može uopće nazvati čovjekom. Više nalikuje na kameleona, koji koluta očima svako u svojem smjeru. Vidi ga samo, sad je i prst stavio u usta i cucla palac poput djeteta. Ovaj čovjek se već dugo pozdravio sa zdravom pameti. 

Ovo mjesto je užasno, gore od samoga pakla tisuću puta. Noćima se ne da spavati, a ni danju. Noćima luđake opsjedaju razni gremlini i zlodusi te viču, urliču i jauču. Zavijaju kao vukovi na mjesečini. To traje čitavu noć. Mrak za te nevjernike i jadnike nije saveznik mira i počinka, nego strah, goleme oči straha što živo gutaju njihove bolesne duše . Kad se ugasi svijetlo, počinje cviljenje, kao da ih netko bode, kao da ih netko žive reže.  Ne da se ni oka sklopiti.A danju? Danju je još gore.   Oni jadnici bez duše, danju žive sve svoje snove i fantazije,sabiru cvijeće sa šarenih poljana njihove potisnute mašte ili pak love zvijezde golim rukama ili pak love leteće bikove. Neki ni ne znaju za sebe. To su teški prijestupnici. Njih vežu, jer tijelo samo od sebe skače, trza i grči se, a duša je bog te pitaj gdje. Njihova tijela su na javi, a duša u dubokom snu na drugome svijetu. U ćeliji je samo jedan prozor, kroz kojeg se vidi dio neba i malen komadićak zemlje. Jedan od sustanara ove ćelije stalno visi na njemu, držeć se rukama čvrsto za rešetke i neprestano nešto mrmljajuć, kao da nekog doziva, kao da se moli ili plače. Uglavnom mrmori i jedini raspoznatljiv zvuk od njegove strahovite pojave je glasan i jednodušan uzvik svakih dvadesetak minuta: „On dolazi! Spasit će vas braćo jadnici!! Dolazi Zaratustra!“ Kad ne visi po cio dan na prozoru, obilazi cijelu ćeliju i ispituje da li itko od nas ima hostiju. Čak prijeti: „Daj mi hostiju! Treba mi spas!“ Ima tu i par umjetnika, koji krase zidove naše ćelije. Svaki od njih ima svoju tehniku i ludost te svoj zid  na kojem iscrtava predjele neistražene mašte. Jedan sebe naziva Dali, drugi se bahati imenom Goya, a treći je nešto tiši i zove se, ako sam zapamtio Dürer. Svi oni nešto trabunjaju i dobacuju jedan drugome. Najgori je Dali. Ponekad kad je loše volje ili kad ima one dane pojačane histerije, pregriza zapešća, kapa krv na kist i slika po zidovima vlastitom krvlju. Fuj. Sve u svemu ovo mjesto je predivno, ovo mjesto je zatvor za nedužne. Nismo mi krivi. Nitko nije kriv.

Jutros sam bio dobre volje i prišao onome strancu što je gledao posvuda, samo ne u mene. Cuclao je svoj palac. Priđem i kažem mu: „Dobro došao ovdje.“ Nisam bio siguran da gleda u mene. Bio je razrok od ludosti ili čega drugoga. Kad bih sreo ovoga čovjeka na ulici te kad bih prionuo razgovoru, ne bih bio siguran, da li gleda u mene ili u prvi autobus koji ulazi u postaju. Nastavim: „Nov si ovdje. Bilo bi lijepo da se predstaviš, da mi kažeš ime, ako ti to dopušta tvoj izgubljen razum, ako ga uopće imaš.“ Izvadi palac iz ustiju, uspravi se iz položaja fetusa, sjedne na klupu i reče: „Moje je ime Ateist.“ Tek sada sam vidio njegovu pravu pojavu. Bio je sama kost i koža, bio je nedonošće, koje je upravo ispalo iz inkubatora kao pilić. Ne dam se omesti mislima koje su mi zaigrale glavom te priupitam: „Ateist kažeš. I što si skrivio? Zbog čega si ovdje?“ Začuđeno me pogleda i odvrati: „Što!? Nisam  razumio vaše pitanje!“ Opravdavam se: „Pa svi smo mi nešto skrivili  te smo zato ovdje. Zar ne mislite tako?“ Trudio se pogled uperiti u mene iako su mu oći bježale te reče: „Što da vam kaže.“ Prekinem ga: „Sve naravno. Ispričavam se. Izvolite samo.“ Nastavlja: „Optužili su me da sam pisao pobunjeničke pamflete, da sam mladež trovao utopijskim vjerovanjima i idejama. Zbog mene su se maldi bacali s visokih nebodera u sigurnu smrt. Prozvali su me propagandistom, a moju literaturu propagandističkom. Smatrali su da u ljudima, a posebice mladeži izazivam agresiju i mržnju te ih vodim ravno u suicid. Mnogi nisu mogli izdržati moju filozofiju.“ Prekinem ga vrlo drsko: „A što je to filozofija?!“ Ozlovolji se mojim prekidanjem, ali svejedno nastavlja: „Riječ filozofija dolazi od dvije grčke riječi filos što znači ljubav i sofia  što znači znanje. Filozofija je ljubav prema znanju. Filozofiju mogu definirati kao čovjekovu potrebu za znanjem, za spoznajom, za traženjem istine i odgovaranjem na sudbonosno pitanje „Zašto?“ . 

Filozofija je ljudska tvorevina i daje temeljni smisao i odgovore na pitanja gdje vjera ne može dati.  Filozofija je traženje smisla s čovjekove perspektive ili kako bi rekli sa žablje perspektive. Ona je vruća misao čovjeka koji koristi isključivo razum da bi mogao shvatiti svoje postojanje. Moja filizofija poštovani gospodine odgovara na pitanje „Zašto čovjek postoji?“  Drsko odvratim na njegove riječi: „Zato i jeste ovdje jer ste hulili na Boga.“ On žestoko odvrati i iznenadi me njegova snaga za koju nikad ne bih ni vjerovao da postoji: „A tko ste vi da me provocirate i preispitujete? Jeste li možda sudac ili možda Bog?“ Baš kad htjednem odgovoriti na njegovo pitanje, među nas se uplete onaj luđak s prozora i raznježenim glasom upita: „Imate li hostiju!? Samo jednu molim vas. Samo jednu.“ Odvratim: „Idi svećeniku pa će ti je dati.“ I ode. Dalje nastavljam prisjećajući gdje sam stao: „Vidiš njega. On je poput tebe luđak i neznabožac. Pisao je isto tako pobunjeničke pamflete i tjerao mladež u smrt. Ali ne samo mladež već je klao i kvario svojim riječima i piskaranjem ljude svih životnih dobi. Njegove ideje su smatrali dobrima i jakima. Jedna velika grupa ljudi je prakticirala njegovu ludu filozofiju, ali su je ubrzo usudili kao i tvoju. Njegova filozofija je bratoubilačka filozofija. Zato je sad ovdje i zavrijedio je to. Usput moje je ime Apologije.“ Ovaj jadnik ansuprot mene se iskesi kao pseto i nasmije mi se u lice kroz smijeh govoreći: „Apologije!? A koga ti braniš tako vješto? Što skrivaš? Zbog čega si zapravo ovdje prijestupniče? Ha? Što si umuknuo?“ Iz dna ćelije se čuje svađa između umjetnika te tupi udarac kantice s bojom, koja se okliznula sa stolice i tresnula o pod. Rekoh: „Ja zastupam Boga.“ Nakesi se Ateist i reče: „Dakle advokat i to božji.“ Nastavljam: „Kriv sam zato što vjerujem u Boga.Takvi kao ti i onaj što sada namata brkove na prst ste me optužili za veleizdaju i propagandu.“ On odvrati: „Da!? A mene su htjeli ubiti ti tvoji božji mezimci.“ Pljuje na mene. Ja predlažem: „Objasni mi svoju filozofiju, ja ću saslušati i pomno izložiti svoju. Hajde da ja procijenim da li si vrijedan ove ovdje kazne.“

Počinje se nekako pravdati: „Ako postoji tvoj Bog i pakao kojeg je stvorio, onda bih sada rađe bio tamo nego li dubio ovdje na glavi. Ali svejedno ova mjesta mi se čine kao pogodna za razmišljanje, najviše o Bogu, i smislu postojanja čovjeka.Hm. Gledaj.  Moja filozofija je filozofija egzistencije čovjeka. Ja se pitam zašto čovjek uopće postoji? Budući da nije unaprijed određeno što je čovjek, nego je to stvar njegovog, tvojeg i mojeg odabira, smatram da Boga nema. Naime sam Stvoritelj bi čovjeka stvorio za nešto; postojala bi neka svrha čovječje biti, a ako ga nema onda je sve dopušteno. Nema nikakva objektivnog morala. Život nema smisla, apsurdan je. Čovjek je nažalost osuđen na slobodu. On mora odlučivati o sebi. Čovjekov je život neizvjestan.“ Prekinem ga vrlo sarkastično: „Kao i tvoja „ Mučnina““. Odvrati i nastavlja dalje: „Da baš kao i moja „Mučina“. Čovjek je beskorisna strast. Drugi ulaze u moj svijet  te nastoje svijet i mene učiniti svojim i porobiti ga. Ako postojim, moram se boriti da ostanem svoj i ne dam drugima da svojataju moju slobodu. Što je drugo pakao nego ljudi koji hoće ukrasti moj dio svijeta.“ Onaj luđak koji je maloprije namatao kao vezice brkove na prst, sad se pope do prozora i počinje vikati: „On dolazi! Spasit će vas braćo jadnici!! Dolazi Zaratustra!“  Odvratim ovoj izgubljenoj duši apologetski, jer je to i bila moja svrha života, obraniti vjeru u koju sam čvrsto vjerovao: „ Ti i tvoja filozofija ste stvarno zastranili i dotakli samo dno. Može te biti sram. Pao si zaista nisko od kuće Čovjeka. 

Ti čovjeka ponižavaš smatrajući ga beskorisnom strasti. Niječeš postojanje Boga, a poradi njega sve postoji. Čovjek nema svrhe u jalovom svijetu po tvome uvaženom mišljenju! Samo to što si Čovjek i možeš uživati ljubav nekog nesebičnog dobrog oca, je svrha tebe kao Čovjeka. Mnogi zastanu u teoriji objašnjavajući kako je sve nastalo od velikoga praska. Mnogi kažu veliki prasak ili big beng je početak cijeloga svijeta. A budale se ne pitaju tko ili što je pokrenulo tu lančanu reakciju u svemiru, tko je stvorio ovu crninu, ovaj mrak  i ni iz čega stvorio prvotnu materiju, da bi se ona naposlijetku raspala i rodila jednog Ateista poput tebe koji negira Boga. Kakve su to gluposti i naklapanja. Zar je život bez velikog autoriteta nezamisliv. Kakav bi se svjetski kaos stvorio da ne postoji vrhovno biće sa svim znanjem i svom moći. Kako ti još nije jasno. Postoji netko tko je nesebičan za razliku od nas ljudi i želi svoju ljubav darovati svojoj djeci, nama, ljudima. On je poput roditelja koji rađadjecu, samo da bi svoju nesebičnu ljubav poklonio i razvio prema djeci. Mora da je tvoja duša potištena kada ovakve gluposti trabunjaš Ateistu.“ Ateist se zagleda u mene i jedan čas me gledao preneražen mojim riječima. Za to vrijeme dođe opet onaj luđak s prozora i upita: „Imate li hostiju, barem jednu? Spasenje je blizu, kraljevstvo Zaratustre je blizu. Moram se pričestiti.“ Srdito odgovorim: „ Odlazi odavde! Makni se i idi svome popu po tu hostiju već jednom!“ 

Zatim odlazak ovog potištenog luđaka što moli hostiju, zaustavi Ateist: „Reci priajtelju? Koja je tvoja filozofija zbog koje si ovdje i tko je tvoj bog?“ Ovaj šašavi što počeše namatati brkove oko prsta sjedne do mene i raspriča se nekako mistički: „Bog je mrtav, govorio je Zaratustra. Treba stvoriti Natčovjeka, treba stisnuti slabe i stati im na vrat dok se može, jer slabi nas vuku dolje u duboko more govorio je Zaratustra. On je rekao da se treba loviti za pučinu i isplivati na nju, a slabi moraju potonuti. Tko ima uši neka čuje!“ I ode. Ateist na te riječi odgovori: „ Vrlo zanimljiva filozofija. A što ti misliš apologete?“ Šutio sam samo, jer nisam mogao podnijeti ovu rugobu koja me bola u samo srce. Gledao sam ga tupo i čekao što će sljedeće izlanuti. Naravno za očekivati izlanuo je nešto što me potpuno potreslo: „Misliš da si ti svet sveti Apologije? Misliš li da je tvoja vjera i teologija sveta? I ona ima nedostataka! Da nije bilo nedostataka, nikad ne bi stvorili filozofiju. Vi niste imali odgovora na mnoga pitanja koja su vam ljudi postavljali pa su stvorili razumske i logične odgovore na šupljine koje vi niste mogli objasniti i ispuniti. Trabunjate o visokoj ptičjoj perspektivi i svetosti ljubavi, a svi se vi ograničavate na filozofiju. Čovjek ima razum i voli se pitati kaoko to i zašto to?  A čovječji razum želi također i odgovore. Kada nađemo odgovor na jedno pitnje, otvori se raskošna trpeza novih pitanja. Ta pitanja su bila previše jaka za vas pa smo mi morali stupiti na scenu i spasiti narod. Predbacuješ da je filozofija zlo, a proizašla je iz nesavršenstva tvoje vjere koju tako sebično braniš.“ To mi je diglo živac i počeo sam mahnito vikati: „ Smeće jedno! Kako se samo usuđuješ tako govoriti!? Povuci riječ protiv svetinje vjere i pokaj se griješniče!“ 

No moje riječi nadglasa iznenadna tišina i pojava mlade žene s crnim plaštem, kapuljačom i oštricom kose. Oko vrata joj je visio križić od ametista, a za njom su čuvari ludare nosili jednu spodobu svu zaraslu bradom i kosom, obučenu u crvenu svilenu haljinu. Izgledao je kao metuzalem i neprestano nešto trabunjao čas o kapitalizmu, čas o komunizmu. Pitao sam se: „Je li on prorok? Je li on taj iščekivani Zaratustra ili možda novi Mojsije? Ili pak samo luđak?“ Odlike proroka su bile prave. Dugačka masna i zaljepljena kosa, dugačka brada u znaku mudrosti i ta grimizna tkanina kao pobjednička boja. Moje misli razbije Ateistov govor: „Tko je ona? Ta bajna djeva ogrnuta u crni veo. Kakav lijep zubati osmijeh samo ima. Kakva ljepotica.“ Odvratim na to: „Nije ona za tebe. Što si se u nju zatelebao kao puran! Pa vidiš da je ona plemičkog roda, a ne ti seljak u dronjcima. Njezino lice je previše sretno i zadovoljno; ona nije jedna od nas. Ona je predobra za tebe. Pa pogledaj se samo, molim te. Izgledaš kao mršavo pile iz inkubatora.“ Ateist upre sve snage i radosno upita: „A ime!!? Kako joj je ime!? Sigurno nosi neko prekrasno mladenačko ime!“ Odvratim: „Koliko sam načuo od stražara, zove se Smrt. Ona je ljepotica. Kad bi odabrala mene, bio bih najsretniji čovjek na svijetu. Ali nisam te sreće. Nije na nama da odlučujemo koga će se lišiti patnje, a koga ne.“ Nakon što je otišla i nakon što je utihnuo onaj crveni prorok s dugačkom bradom, nastala je grobna tišina. A onda se sve počinje tresti. Kantice s bojom onih ludih umjetnika što se neprestano svađaju oko kista, su se razlijale. Svi su se uzbudili, a ponajviše onaj luđak koji je vikao: „Evo ga!!! Dolazi!! Dolazi naš spasitelj!! Dolazi veliki Zaratustra!“ Zid ćelije je napukao, a keramičke pločice su se razbijale uz jaki zveket o pod. Svi stanovnici ove ćelije su se stiskali u kut i gazili jedni druge. Ateist koji je začuđen promatrao situaciju me sa strahom upita: „Da li taj tvoj Bog oprašta? Da li dijeli milosrđe onima koji se pokaju? Reci mi molim te!?“ I zaplače. Prvi puta sam vidio u njegovim sabranim očima strah, pravi strah, koji je lunjao po čitavoj prostoriji. Utješno samo velim: „Pokaj se i bit će ti oprošteno.“ 

Zid se prepolovi i počinje ulaziti jarka, zasljepljujuća svijetlost, a u njoj se iscrtavao lik velikog anđela. Iz lica su mu šiktale bijele kao snijeg zrake svjetla, a oko vrata su treperili rajski biseri. Uz plač koji sam čuo i riječi pokajanja svoga druga Ateista, zvučno su se triput oglase nebeske trublje. Onaj luđak zavikne: „Stigao je Zaratustra ! O Zaratustro, spasi me!!“ Tajanstvena svijetlost što je blještala čitavom ćelijom  postane sve jača; moje oči je ne mogaše više pratiti ni izdržati pod tom najezdom nebeske konjice te bljesne svom snagom i silinom. Nestane ćelije, a zajedno s njom i mojih drugova. Bili smo spašeni u tajanstvenom svijetlu s neba.Dobili smo milost Božju.