PRIČA O SNJEGULJICI I ČETVORICI PATULJAKA

          

         U mračnom podzemlju Hada, iz čije su utrobe ljudi čupali  iznutrice iz korijena  i prodavali ih kao najvrijednije blago i kamenje vanjskom , gornjem svijetu, nad rijekom grčke ljepotice, božice Stiks, zaklinjale su se Smrt i Škrtost na svoje opakosti. Njihove riječi su bile svete i neopozive pred zavjetom sveživotne, mutne rijeke.

Gledajući tamo kako ljudi gaze skrletne cvjetove što ih svojim jecajem i uzdahom upozoravaju da gaze vlasništvo Hada te da još nije njihovo vrijeme boravka ovdje, čučala je Smrt i prkosila Škrtosti svojim hladnim i perfidnim riječima: „Daj mi trećinu svojih ljudi i pusti me da odem.“ No Škrtost odgovori hladno i potpuno ravnodušno: „Neću ti dati ništa.“ Smrt se nasmije iz svega glasa i ponovi: „Daj mi trećinu svojih ljudi i ja ću otići. Časna riječ. Zar bih riječ obeščastila nad ovom svetom rijekom?“  Škrtost zari nokte u stijenu opkopa i trljajući nešto u lijevom dlanu kaže: „Odlazi! Gubi se i pusti me da radim.“ Smrt se nasmije potpuno zlobno i kaže: „Dobro onda. A...što to držiš u ruci?“ Škrtost opet ravnodušno odgovori: „Tri zrna žita. To je moje! Što se to tebe tiče?!“ Smrt, sva ponosna na svoju moć i preusiljeno kaže: „Daj mi jedno zrno žita, samo jedno da ga zasijem u svojem vrtu, a onda ću stvarno otići.“ Škrtost sva sleđena od hladnoće, ali ipak sva zadovoljna gledajući ljude, kako sve dublje i dublje pomamno kopaju rudnik, kaže: „Zar si zaboravila kako se zovem!?“ A Smrt na to reče: „Zar si ti zaboravila kako se ja zovem!? Moje ime je Smrt i sve što ovdje vidiš je moje. Gledaj. U onoj bari živi vru-ći-ca. Dat ću im piti ove vode. Gledaj“ Počinje prizivati ljude majčinski nježnim glasom, dok je Škrtost samo gledala: „Dođite jadnici moji, dođite. Popijte malo ove ukusne vode.“ I svatko tko se dotakao vode,  s vremena na vrijeme svi koji su dotakli vodu samo usnama, razbolješe se od vrućice. Škrtost zaviče: „Odlazi molim te! Odlazi i idi onima koji te trebaju, a meni ostavi moje ljude. U prepucavanju i odmjeravanju snage Smrt kaže: „Tri zrna žita molim!!!“ Međutim Škrtost opet ravnodušno i patetično odgovori: „Neću ti dati ništa.“ Smrt se ovaj puta nasmije iz svega glasa i sablažnjive opakosti te reče: „Vidi je zove se kuga. Ha, ha, ha.“ I samo što je to rekla, neka čudna kuga se nadvija nad dolinom smrti i lepeta krilima, a sve oko nje počinje se urušavati. Pucaju potporne grede, ljudi vapiju, zazivaju bogove, gaze jedni druge i bježe prema izlazu. Svatko se pokušava spasiti  no mnoge ubija golemo kamenje, slomljene grede i doticaj crnih i oštrih krila kuge, koja se sklupčala i spava nakon napornog rada donošenja nesreće. Škrtost, sada već pobijeđena  tjera svim snagama Smrt: „Gubi se odatle! Odnjela si trećinu mojih ljudi, a sad idi!!!“ Zvjerski smijeh zadovoljne Smrti, koja je imala vrlo uspješan plijen i ulov, vraća se svojoj kući i pozdravlja svoju prijateljicu: „Zbogom draga!! Zbogom! Ha, ha, ha!

U tišini i mrtvačkoj letargiji ovog razorenog doma, čuje se neko komešanje i mrmljanje. Netko iz mraka zaviče: „Ima li koga živog ovdje!? Ako je netko živ, neka se javi!“ I nakon tih riječi, čiji se ton u potpunosti gubio u ovoj maloj jazbini, netko zapali plam male petrolejke. Vatra oživi ovaj skučeni  kazamat i otjera mrak izvan zidova , negdje daleko. Snažan čovjek sa svjetiljkom, prosječnih godina izrazite muskulature i mišićnog tonusa, mrkoga lica se osovi i pođe prema unesrećenome što je maločas zapomagao. Priklještila ga je greda. Čovjek sa svjetiljkom odloži petrolejku sa strane i podigne gredu iz sve svoje snage. Drugi čovjek vedrog i veselog lica, guste brade i okruglih obraza te niska rasta, što je ležao priklješten, počinje se izvlačiti. Prvi čovjek, dok je držao gredu podignutu snagom iz petnih žila, zaviče: „Požuri! Ponestaje mi snage!“ Drugi čovjek se uspije nekako izvuči i sejdne u kut pored nekog trećeg čovjeka što je bez svijesti ležao umrljan prahom i krvlju. Onaj prvi čovjek uze petrolejku ponovno u ruke i objesi je za neki komad grede što je stršila iz stropa te pohita onesvještenome. Ovaj drugi kaže: „Ima puls, samo je u nesvijesti.“ Prvi na to reče: „Pusti ti nesvijest, samo da nije ozlijeđen. Znam ja za takve koji leže u nesvijesti, uvijek imaju neko gadno unutarnje krvarenje ili lom. Probat ću ga probuditi.“ Uzme svoju bočicu s vodom i polije ga po glavi te dlanovima nježno razmazuje kapi vode po glavi i otire krv i prašinu s njegova lica. Onaj drugi čovjek, gledajući sve to reče: „Evo ga budi se! Bit će mu dobro. Inače ja sam Emil i hvala što ste me spasili.“ Prvi čovjek pruža ruku te uz snažniji stisak progovori: „Moje je ime Alfred i ti nisi još spašen kao ni svi mi ovdje. Gledaj gdje smo zapeli.“ Emil se na to nasmije i da oštru kritiku: „Imate dobar smisao za humor.“ Obojica pomakoše trećeg čovjeka, koji se tek budi i nešto bunca: „Što...gdje... jesam li ja to u raju.“ Alfred mu zada snažan pljusak, od kojeg ostane trag čeličnog dlana na licu trećeg unesrećenog čovjeka te reče: „Ma probudi se. Nisi u raju. Stigao si u pravi pakao. Pogleda prema Emilu. Ako pakao uopće i postoji, onda će mi tamo biti godišnji odmor.“ Pritom spaziše i četvrtog čovjeka, koji je nijemo promatrao iza sjaja svjetiljke što se zbiva. Alfred upita: „Što je s tobom!? Jesi li ozlijeđen!? Čuješ li ti tamo!!?“ Emil ga prekine: „Ma pusti čovjeka, vjerojatno je još u šoku. Sjedni rađe i saberi se i ti.“ Upravi pogled prema trećem čovjeku koji se sada potpuno sabrao i upita: „Kako je tebi ime?“ Brišući obraz od prašine i osušene krvi teško i mučno izgovori svoje ime: „Kornelije. Zovem se Kornelije.“ 

Emil približi bliže svetiljci Kornelija i sam sjedne do njega te započinje razgovor: „I gospodo što ćemo sada?“ Alfred srdito napomenu: „Umrijet ćemo ovdje.“ Emil protrne od tih riječi te reče: „Nemoj tako. Nekog će valjda poslati ovdje među nas. Neće nas samo tako pustiti da umremo ovdje.“ Alfred gubi strpljenje i oštro kao britvom šine u Emilovo lice: „Kako ne razumiješ! Mi smo za one gore samo stvari! Njih ne zanima tko smo i što smo, već što ćemo im donijeti. Oni su željni samo zlata i ničeg drugog. Njih nije briga da li imamo obitelj ili nekoga za koga se brinemo. Za njih smo samo kopači, krtice što ruju po cijele dane rovove i izvoze zlato. Čim više zlata, to bolje za njih. Tko se uopće brine za nas!? Zar nisi primjetio kako nam smanjuju i obroke u poslijednje vrijeme. Stoka! Briga je njih za nas. Nesreća u rudniku je normalna nesreća. Nakon nas će dovesti nove budale i jadnike te im obećavati brda i doline. Sve su to samo opsjenarije. Na izlazu iz rudnika nas kontroliraju da ne bismo prenijeli u svoju korist koji komadičak zlata te njime naplatili naš mukotrpni rad. To je to. Mi smo samo robovi ovdje.“ Emil pokušava smiriti situaciju te dometne: „Mi smo slobodna zemlja. U njoj nema robova.  Radi što želiš i kako želiš. Nismo više pod papučom nekog feudalca, grofa. Više nemamo pakosnog i suludog monarha. Sada imamo demokraciju.“ Alfred proturječi: „U ratu jaki porobljavaju slabe, a  u miru bogati siromnašne i mi nosimo lance iako se oni prostim očima ne vide. A demokraciju si možeš zataknuti da ne kažem za što.“ Trenutak šutnje. Nato po prvi puta ozbiljno progovori Kornelije: „Sigurno si imao buran život kada tako govoriš?“ Alfred se na te riječi potpuno umiri i kaže: „Da moj život je proklet i zato me kazna snašla ovdje u ovoj krtičinoj jazbini.“ Emil pokušava razvedriti situaciju i predloži: „Ako ti je teško, pričaj s nama, sigurno nisi jedini koji ovdje ima probleme. Svi ljudi ih imaju.“ Alfred odbrusi: „ S vama da razgovaram. Pa vi to ne biste razumijeli. Vi biste to razglasili posvuda i doveli me na još lošiji glas.“ Emil se nasmije i reče: „Da. A kome bismo to mogli reči. I sam si rekao da ćemo izginuti ovdje ili se to u tebi krije neka nada? Sve što se ovdje kaže, unutar ova četiri zida, ostaje unutar jazbine.“ Alfred se malo udobrovolji i upita: „A što hoćete o meni znati?“ Kornelije se priključi: „Sve o tebi.  Kako se zoveš, gdje živiš i da li imaš igdje ikoga tko bi te volio?Ne znam. Jednostavno sve, jer ako umremo, barem ćemo moći tamo drugovati i prisjećati se naših razgovora“ Alfred se nasmije, popije malo vode i počinje pričati: „Molim vas kao prvo i osnovno da me ne prekidate, jer mrzim prekidanja i ako me tko prekine, zavrnut ću mu glavom. Jasno! Prisutni samo klimnuše glavom. Moje je pravo ime Alfred Ručić. Rođen sa na jednom slavonskom imanju, na selu i dane svoga djetinjstva sam provodio tamo. Svijet kojeg sam tamo upoznao je bio najveća idila s kojom se nikad više neću moći susresti, jer sam ga zauvijek izgubio. 

Svijet koji sam imao, sve ljude, imanje i ostalo blago, sve je to razorio neprijatelj. Bio sam pravi bećar i mlade dane svoga života provodio sa ženskadijom i čašom punom vina. Imao sam toliko prijatelja. Bila su to vremena.“ I odahne malo te gucen gutljaj vode. Nastavlja: „Obrađivao sam slavonske ravnice, duge i vječite hrvatske ravnice i živio mirno i jednostavno. Završio sam trogodišnju zanatsku školu za automehaničara. Imao sam prijatelja s kojim sam jednog dana otvorio privatnu radnju za popravak automobila i drugih strojeva. Živjelo se i bilo je lijepo. Jednom kada smo šetali šumom u potrazi za fazanima, zastao sam na trenutak i skrio se sprijateljem u obližnji grm. Ispred nas je bila gola ženska. Mlada, blijedog tijela i mesa kao porculanska lutka. Kosa joj bijaše garava i gusta kao mahovina, a tijelo, au, kao da su ga anđeli tkali.“ Najednom ga radoznalo prekine Kornelije: „I onda!? Što je bilo onda?“ Alfred se nasmije i nastavi: „Onda... onda... kako bi rekli moji sumještani i komšije. Zapjeva. Carica se popela na drvo, drvo krivo, a ja navirivo.“ Svi prisutni se nasmijaše. Alfred nastavlja: „Da znate kakve je samo guzove imala, a bilo joj je tek sedamnaest. To su bili dani. Nikad nisam toliko iskusio sa svom seoskom ženskadijom, koliko s njom. Pokosio sam sav njezin šumarak, sve njezine livade i preorao sve njezine oranice.“ Kornelije se počinje glasno smijati, nakašlja se i reče: „Bome. Bio si pravi car.“ Alfred nastavlja: „Dašto, dašto. Trebala mi je postati ženom, ali izbio je naš domovinski rat i sve što sam ikada imao je pobijeno i razoreno. Jednom prilikom sam se vratio kući. Selo je bilo razoreno, a svoje sam našao na groblju. Kada sam saznao da je sve moje ubio najbolji prijatelj s kojim sam otvorio radnju, shvatio sam da me je život za vazda zasjekao s boli i mukom. Više nisam imao nikoga i krenuo sam dalje u rat. Pobio sam mnogo ljudi. Mržnja prema životinjama koje su poklale ono meni najmilije su zaslužile kaznu kao i ja sada što moram ovdje biti s vama. Nasmije se, a drugi ga u čudu gledaše. U svemu bijesu prema tom narodu  koji je iščupao svaki korijen moje radosti i mladosti, ozlijedio sam zapovjednika moje jedinice i zbog toga proboravio tri godine u zatvoru. Izašavši iz zatvora, nigdje nisam dobivao posla. Godinu dana sam se potezao posvuda. Nešto kasnije sam čuo za rudnike u Francuskoj te otišao ovdje. I evo me gdje sam sada? U paklu i primam kaznu za svoje grijehe. „ Pogne glavu, srkne malo vode i pogleda prema svjetiljci čiji je plamen titrao. Oglasi se Emil: „Hajde sad ti Kornelije. Reci nam nešto o sebi. I kao, prvo kakvo je to uopće ime? Tko ti ga je nadjenuo? Očito je tvoja majka bila pametna, kada ti je dala tako učeno i veliko ime.“ 

Kornelije se okrene, licem prema svima, obriše znojno čelo i počinje pripovjedati: „ Zapravo moja je majka bila prokleti komedijaš.“ Svi se nasmijaše pa i onaj u kutu, iza svjetiljke što je čitao nekakvu knjigu. Kornelije nastavlja: „Zovem se Kornelije Rabuzin i rođen sam u blaženoj Krobociji, u zemlji zatucanosti i hvala bogu enormne primitivnosti. Istinabog rođen sam u kupleraju.“ Svi ga začuđeno pogledaše, a Emil klimne neka nastavlja dalje. Da baš u kupleraju. Što je tu čudno. Majka je radila kao upraviteljica kupleraja i mene odgajala u tom istom kupleraju. Oca nikad nisam upoznao. Pričala mi je o njemu vrlo malo, a i sama je bila doseljenica, Makedonka.Nemam pojma kako je postala upraviteljicom.“  Alfred ga prekine: „Možda suknjom preko glave!“ Kornelije nastavlja bez obzira na primjedbu:„Odrastao sam među ženskadijom. Gušili su me svi oni parfemi ženskadije. Bilo je mladih i starih. Mnoge su obolijevale od bolesti bubrega, mnoge su zatrudnjele te radile abortuse. Sve sam to gledao, sve slušao. Kupleraj je imao sobu do sobe. Svi ti uzvici, dahtanja, svi ti mirisi, krv nakon nespretnog izvedenog abortusa i sva ta lica onih žena koja su se već bila rastopila pod golemom naslagom pudera i šminke, sve to me predodredilo za budućnost.Sve te žene, bile su poput slonova i vodenkonja i iskreno zamrzio sam ih. Žene, kada bi me ugledale, štipale bi me za obraze, i nježnim riječima zavodile moje nevino i mlado srce. Činile su sve, samo da bi se svidjele mojoj majci, jer je ona bila upraviteljica. Upoznavao sam razne ljude, turiste, koji su dolazili s raznih strana svijeta i svraćali u kupleraj. Razne dobrostojeće mušterije.Tako sam i upoznao jednog pravoslavnog  svećenika koji je tu navratio i shvatio da je moja sudbina svećenstvo i svećenička služba. Majka je bila imučna i mogla mi priuštiti bilo kakve škole, a kad je čula da joj sin želi u svećenika, zatvorila me na tri dana i izgladnjivala, sve dok ne prestanem o tome govoriti. Jednog dana, kada sam navršio petnaestu. Točnije jedno jutro, kada se kupleraj budio i dizao na noge nakon sinoćnjeg napornog rada, ukrao sam novce i pobjegao u franjevački samostan. Tamo sam proveo dio svog mladog života u pokori, molitvi i siromaštvu, iako sam svake noći novce držao čvrsto pod uzglavljem i stiskao ih. Što reči. Majka me je tražila. Tako sam barem čuo od drugih ljudi. Tako se barem pričalo. No nikada nije obavijestila policiju od mojem nestanku, jer je smatrala da bi to ugrozilo njezin posao, koji je cvao. Došlo je i vrijeme kada sam napunio dvadeset godina i izrazio želju da se zaredim za svećenika. Fratri su me dali u daljnje školovanje i ubrzo sam se zaredio i postao svećenik. U kupleraj se nikad nisam vratio. Nenadano, jednoga dana je stiglo pismo u kojem me država obavještava o smrti moje majke. Umrla je u ludnici.“ Na trenutak zastane i obriše suze. 

Nastavlja, a glas mu je bio nekako sjetan i drhtav: „To je bio početak nevolja. Kao svećenik je bilo teško živjeti u režimu socijalizma-komunizma. Morao sam se snalaziti za svoju egzistenciju, da bi me naposlijetku taj isti sistem, taj isti pokvareni režim sravnio sa zemljom i prisilio me da ljubim dno dna. Optužili su me da sam širio propagandu u svojim govorima za vrijeme liturgije. Zatvorili su me i iz mene izvukli priznanje batinama i riječima koje još uvijek žežu moje slabo srce te koje me još vijek bude iz sna. U zatvoru sam saznao za kompromitaciju od strane svojih drugova svećenika, ljubomornika, koji su podlegli strasti za velikim novcima što ih je nudio organ ovog spomenutog sistema. Ja sam bio propagandist u crnoj matniji. Po izlasku iz zatvora, zabranili su mi biti svećenikom. Zbog svoje neslavne prošlosti nisam mogao dobiti nikakvu službu u toj „svetoj“ državi i njezinom sistemu. S novcima koje sam još imao, otputovao sam u Francusku i kanio tamo započeti novi život kao rudar u rudniku zlata. I mogu reći da mrzim čovjeka, jer je čovjek zvijer, proždrljivija od hijene, jer hijena prežderana strvinom može pokraj smrdljivog mesa zaspati, dok čovjek , koji se prežderao toliko da mu se od sitosti diže utroba, još uvijek ždere i promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.“ Najednom ga podrugljivo prekine Alfred: „Jesi li konačno svršio?“ Svi nahrupe u smijeh. Dalje prozbori Alfred: „Kažem svršio, jer je ovaj posljednji odlomak tvojeg pričanja bio pravo intelektualno svršavanje. Usput. Mogao bi nas ispovijediti pope.“ Kornelije se nasmije i kaže: „Svak neka se ispovijeda za se izravno dragom Bogu. Ja više nisam svećenik.“ Emil svrne pogled prema trećem čovjeku u jazbini te reče: „Što to čitaš? Pusti se knjige i pridruži nam se pričajući nam o sebi. Da i reci konačno kako ti je ime!“ Čovjek koji je držao knjigu u ruci se pridigne i sjedne bliže drugima. Njegovo lice je jedino odisalo mladošću i životom i bio je nježnog izgleda poput kakve djevojke.  Napokon i on prozbori nekoliko riječi: „Zovem se Adam Lederer.“ Kao i obično Alfred opet prekine: „Koliko ti je godina mladiću? Izgledaš vrlo mlad.“ Mladić se okrene prema Alfredu i reče: „Ove jeseni sam navršio dvadeset i pet godina.“ Emil upadne u riječ: „Vrlo si mlad. Mislim i najmlađi među nama ovdje. Nisi mi odgovorio na pitanje što to čitaš?“ Adam se uzvrpolji i blago reče: „Germinal.“ Emil ustukne: „Divna knjiga!“ Adam veselo upita: „Pročitali ste je?“ Emil klimne glavom i pomisli: „Da baš pročitao. I više od toga.“ Upadne Kornelije te upita: „I što je fabula knjige? Što se zbiva, o čemu se radi, pričaj nam.“ Adam naprosto kaže: „Piše o rudarima u Francuskoj, kako se bune za bolje radne uvjete, o ljubavi  i ljubomori te o rudarima koji su zarobljeni kao mi ovdje.“ Alfred srdito kaže: „Zar ti nije dosta što si rudar, mali crni patuljak, čađav i uništen tim neprestanim kopanjem blata, nego još i čitaš to šugavo sranje. Da mi je samo znati tko je to napisao. Lupio bih ga ovim krampom po glavi.“ Emil pokušava primiriti uzbuđenog Alfreda ovim riječima: „Polako. Dajmo maldiću priliku da ispriča svoju priču.“

 Mladić klimne glavom i počinje pripovjedati: „Nisam rođen u Francuskoj, već sam ovdje prevezen kao bjegunac. Izvorno sa iz Bosne i Hercegovine i morao sam krenuti u potrazi za nekavom egzistencijom. Kod kuće imam tri mala brata i sestricu. Majka mi je bolesna, a otac poginuo u domovinskom ratu. Još uvijek ne znamo gdje mu je tijelo. Ja sam najstariji sin i moram skrbiti za obitelj. Jedan čovjek koji svraća u onu našu pustaru, ponudio mi je da radim za njega u Francuskoj u rudniku. Obećao mi je dobru plaću i koji komad bogate rudače.“ Alfred nestrpljivo upita: „I to je sve!?“ Mladić potvrdi: „Da i to je sve. Ah da! prije tjedan dana sam naučio čitati, pa mi je to sad prva knjiga koju ću u životu pročitati. Zbog velike neimaštine, nisam si mogao priuštiti škole. Nešto sam malo išao, ali poslije rata se sve raspalo i škola i predstavnici sela. Ne znam da li sam uopće upisan u knjigu rođenih u BIH.Škola u koju sam trebao ići je bila predaleko, a autobusa si selo nije moglo priuštiti.  Nikad nisam bio zaljubljen i nikad nisam ništa iskusio sa ženskadijom Tako da sam sada sretan što barem znadem čitati, iako neću dugo. Nato Alfred upravi mrki pogled prema fenjeru i vidi kako svijetlo sve više slabi te da ostali to ne primjećuju, jer su im se oči priviknule na to. Živo pogleda Emila i reče: „Hajde sada ti. Na tebe je red. Samo šutiš i hraniš se našim životima ovdje. Podijeli nešto i s nama.“ Emil se opravdava i govori: „Dobro. Dobro. Hoću. Samo tren.“

Počinje: „Moj život je jednostavan. Nije složen kao vaš. Moji roditelji su se doselili ovamo iz Hrvatske prije mog rođenja. Ja sam praktički rođen u Francuskoj i tu sam se školovao za novinara. No svoj materinji jezik nisam nikad zaboravio. U roditeljskoj kući sam govorio hrvatski, a izvan kuće francuski. Bio sam uspješan novinar, našao ženu, jednu lijepuškastu kišobranarku i imao s njome mnogo djece. Brak me prisilio da mnogo radim.“ Prekine ga Alfred s neumjesnom šalom: „Vidi se da si bio vrijedan.“ Svi se nasmiju. Emil dalje nastavlja: „Pisao sam i pisao te napisao osim novinskih članaka i nekoliko knjiga. Zbog tih knjiga koje su mi trebale donijeti slavu i proslaviti me kao književnika, doživio sam nepravdu. Optužili su me da tiskam pobunjeničke pamflete, zatvorili, a moju literaturu zabranili tiskati.  Izgubio sam posao u novinskoj kući, a što je još najgore, izgubio sam i obitelj. U stanu su se ugušili plinom koji je negdje puštao. Ja mislim da su mi to namjerno podmetnuli dok sam još bio u zatvoru. No ipak neki kažu da je to bilo slučajno. Bog bi znao.Nakon toga sam se zaposlio u rudniku i tu tražim sreću u obliku nekakvog zlata s kojim bih krenuo u novi život i nove pothvate.“ Alfred upita: „I nisi nam rekao imena. Kako se točno zoveš?“ Emil se nasmije i na iščekivanje sviju reče: „Zovem se Emil Zola.“ Svi ga u čudu pogledaše, a Adam, mladić što je čitao knjigu uzvikne: „Neeeeemoguće! Vi se šalite. To nije moguće!“ Nato Alfred prigovori: „Ti tvrdiš da si autor ove knjige Germinala.“ Emil klimne u znaku potvrde jesam. Alfred opet negativno krene s govorancijom: „Hajde ne zajebavaj nas. Kako bi to uopće bilo moguće.  Ti bulazniš. Nadisao si se ovoga otrovnog plina u rudniku ili je ponestalo kisika u tvojoj glavi. Trabunjaš gluposti.“ Emil se ponosno isprsi i progovori: „U ovome ludom svijetu, sve je moguće i mrtvo i živo.“ Kornelije upita: „I kako je na drugome svijetu?“ Emil u čudu pogleda i upita: „Kakvom drugom svijetu?“ Kornelije nastavi: „Pa sigurno si umro i sad si samo duh ovdje. Zola je živio u prošlom stoljeću i morao je umrijeti.“ Emil na trenutak ustukne i nakon kratke šutnje reče: „Nisam umro. A u međuostalom, vidjet ćete ubrzo, jer sudbina nam je umrijeti.“ Alfred popije i poslijednji gutljaj vode te srdit reče: „Ma pustite ga! Vidite da nas pravi budalama!“ Adam upita Emila: „I kako završava tvoja knjiga? Da li su se rudari spasili?“ Alfred uputi snažan i vrlo grub pogled prema mladiću koji je očito (prema njegov mišljenju) pao u ruke ovog luđaka, a Emil srdačno reče: „Spasio se glavni junak, a ostali su nažalost umrli.“ Kornelije podigne glavu i ugleda kako plamen sve više slabi. U Bespomoćnom plamenu, koji se bacao amo-tamo, boreći se za život, vidio je svoju sudbinu i pojavu, koja grca, boreći se za posljednji dah, vidio je svoja pluća, koja pucaju uslijed naprezanja za posljednjom molekulom kisika. Iz duge tišine, izbavi se Kornelijev glas: „Mi smo sada izgubljeni patuljci iz one priče o Snjeguljici. Ta je priča izmišljena u Francuskoj. Nije li tako?“ I uputi riječi Emilu. Prije nego što je Emil bilo što rekao, preduhitri ga Alfred i poškropi ih otrovnim riječima: „Da mi smo ti crni patuljci, što kopaju po cijele dane i sada smo se zbog pohlepe izgubili u hodnicima rudnika. Njih je bilo sedam. Toliko, koliko je potrebno za savršenstvo toga broja, složnost  i puninu njihovih srdaca, ali su se četiri od njih odvojila i prepustila pomamnoj želji za zlatom. Ostale je našla Snjeguljica, a sad još traga za nama. Ta tri pronađena patuljka su ona trećina ljudi koja sad mrtva leži ovdje zakopana pod ruševinama od zlata. Njih je pronašla Snjeguljica u obličju smrti. Jedino nas četvoricu još uvijek traži, ali će i nas uskoro naći.“ U govoru ga prekine kašalj i počinje se gušiti. I sva ostala trojica osjete kako slabi koncentracija kisika u prostoriji te primjećuju plamen koji titra sve jače i jače. 

Plamen se ugasi, a potpuna tama proguta četiri patuljka. Zvijer koju je smrt nazvala kugom, probudi se, rastvori krila i odleti iz rudničkih dubina uz sablasni vrisak. Izgleda da je očito Snjeguljica našla izgubljena i lakoma četiri poslijednja patuljka, koja joj se sada čvrsto privijaju u naručje.