GUJINO LEGLO

Nebo je bilo vedro. Zvijezde su poput krijesnica lutale i meškoljile se po praznini mraka te resile osiromašen tminom nebeski svod. Mjesec je sjao kao jadni i tmurni ostatak danjeg plamena, kao golema iskra usred sveopćeg mraka i straha.

Uzdizao se visoko, a njegov kiseo smiješak, titrao je po zrncima pjeska i sijao ravnodušnim, hladnim i polarnim svijetlom. Takav je bio život nomada, život u strahu, u tmini, bez pravog utočišta i kamena temeljca postojanja. Svi oni jadnici što su pod mjesečinom spavali i u snu, molili se raznim nomadskim bogovima i božanstvima da usliše njihovu prošnju, bili su vječito progonjeni, bili su u vječitoj potrazi za obećanom zemljom. Hrlili su k livadi gdje će ih zasuti med i napajati rijeke mlijeka. Tražili su i vapili za ognjištem njihove sreće i života. Njihovo čvrsto ognjište, čvrsti jezik vatre pak biva šator usred pustinje, a život vjera jednih u druge i gdjekoja oaza. U jednoj takvoj pustinji, sjedio je čovjek ispred svojih šatora i održavao malu vatru usred noći te buljio u nju pogledom čovjeka koji razmišlja, koji promišlja te kojeg muče raznorazni problemi. Vatra je titrala slabim sjajem, a on je čeprkao nešto po njoj, nešto po pijesku i zamišljen se naginjao čas prema vatri, čas od vatre. U pijesku je stvarao svoje nebo, na koje su letjele pucketave iskrice izgorjelih grančica i dahom oživljavao brazde što ih rukama iskopa u pijesku.  Svi su spavali i molili se svojim bogovima, a on je jedini tražio odgovor na svoje jedino pitanje „Hoće li mi bog ikada pomoći?“.

 I nije bio jedini u pustinji koji nešto iscrtava po pijesku. Nedaleko od njega, savijala crna zmijurina što je elegantnim pokretima svoga savitljivog tijela i kralješnice iscrtavala polukrugove. Mišići su joj se nadimali, a crna koža blještala glatkoćom crnog mramora kraljevskih dvorova. Približava se čovjeku, a oči joj sve jače blješte i blješte nekom nepoznatom vatrom. Ljuske njezina tijela, odbijale su mjesečev letargičan izraz lica i melankolično polarno svijetlo njegovog beživotnog osmijeha. Približila se čovjeku, a on naglo ustane i prihvati se štapa, da njime dokrajči ovo gmizavo stvorenje, ovaj otrov pustinjski. Ali zmija se savine u klupko i glasnim siktajem zavrišti: „Stani!!! SSSS! Ne diži ruku na mene! Ja nisam tvoj neprijatelj!“ Čovjek sav smeten riječima što ih prozbori zmija, zapikne pastirski štap u pijesak  i udalji se nekoliko metara od zmije. No zmija dogmiže za njim, a on počinje sve brže i brže odmicati. Nato zmija dometne: „Čekaj! Ne uzmiči, ionako mi ne možeš pobjeći pa makar se sakrio na dno svih dna ovoga svijeta.“ Čovjek vidjevši da se ovo demonsko stvorenje ne šali, stane i prozbori: „Što hoćeš sotono od mene!? Pusti mene i moje ovčice na miru! Idi !! 

Gubi se prokleta griješna spodobo!“ Zmija se ovaj puta savije u oblik opruge i siktavim govorom mami uplašena čovjeka: „Ti kažeš da sam ja griješna i nazivlješ me sotonom, misliš da ja ne znam što si ovdje črčkarao po pijesku? Misliš da se ne vidi? Pa i anđeli s neba bi mogli razaznati da si u ovaj pustinjski pijesak utisnuo svoje grijehe. Znakove koje si ostavio pored sada ugasle vatre govore da si ubio čovjeka te da sad u izgnanstvu robuješ zajedno s ovim jadnicima, s ovom djecom dine.“ Čovjek se s vremenom približi zmiji i pokuša zazvati ljude ispod šatora, ali nitko se ne odaziva. Zmija zasikće sve jače i ponovno kroz siktav govor izreče: „Koliko se god trudio, ne mogu te ćuti. Dok si ti marljivo uređivao svoje misli pored vatre, ja sam u njihove vene ispustila svoj otrov.“ Čovjek usklikne: „Ubila si ih!!!? Zašto!? Tamo je bilo moje dijete!! Zašto si to učinila!? Svaka riječ koju je zmija spretno isplela i izgovorila, bila je popraćena siktajem što je plašilo čovjeka. Zmija nastavi: „Nisam ih ubila! Ne . JA nisam takva. U njihove vene sam pustila samo otrov za spavanje, a ne onaj smrtonosni otrov. Probudit će se oni ujutro, ali ćeš i ti također biti drugi čovjek.“ Čovjek se rasrdi i vikne: „Tko si ti i što hoćeš od mene!? Zmija ne govori bez prisutstva vraga!“ Zmija se nadimlje i siktavim glasom protuslovi: „Sada ću ti objasniti tko sam i što hoću, a li prvo da te nešto upitam. Zašto misliš da zmija govori zbog prisutstva vraga? Možda u njoj u ovoj svevišnjoj prilici govori i Bog.“ Čovjek se smete i zanijemi, a zmija dalje govori ne mijenjajući svoj skamenjen položaj: „Ti si živ jer sam te ja spasila.“ Čovjek se čudi i pita sam u sebi kako je to moguće da ga je sam nečastivi spasio. Zmija nastavlja: „Da nije bilo mene, ne bi te nitko iz rijeke izvadio dragi Mojsije.  

One noći kada je egipatski faraon krenuo poklati svu židovsku djecu, tebe je majka spretno u košarici pustila na rijeku. Ja sam tada stanovala na dvoru faraonske rođakinje i bila u obličju riječne zmije. Mene je ta mlada princeza omatala oko ruku i mazila. Bila je jako nježne puti i brižna prema svojem djetetu, meni. Kada sam ugledala dijete koje leži u vodi, pohitala sam da spasim to dojenče i nejače. Tvoju košaricu od trstike, odvela sam ravno u ruke tvoje pomajke i ja sam te iz vode izvadila. Znala sam ja da u tebi ima nešto veliko za što je tvoj život predoređen. Ti imaš veliko srce. I zato sam spavala pokraj tebe pazeći da te neka ruka ne povrijedi i brižno pratila svaki tvoj korak gmižući nevidljivo uz tebe. Faraon je tvoj narod učinio robovima i mučio ih. Ti si bio robovsko dijete i srdžba protiv faraona i onoga koji tvoje ljude, tvoj jedan jedincat sveti narod upravi u ruke tog tiranina.  I onda kada si ubio onog čovjeka, zarivši mu oštricu u srce. Znaj da je ta oštrica bila moj gvozdeni rep. JA sam te pronašla i došla ti pomoći. Mojsije ne mogaše vjerovati u riječi ove zmije zato posumnja pravednom sumnjom i reče: „Želiš me upraviti protiv mojega jedinoga Boga! Želiš se poigrati mnome! Kušaš me je li! Reci mi! Je li ovo Njegova kušnja!? Odgovori!!“ Zmija se razmota iz prethodnog položaja i uspe svoje crtno kao ametist tijelo uza pastirski štap što ga Mojsije zapiknu u pijesak. Tijelo je živo obavijalo štap, kao da želi svući sa sebe staru kožu, staru čahuru i preobraziti se u leptira slave. Zmija, nakon što je posvema prionula uz drveni štap, progovori: „Tvoj bog kojeg tako srčano braniš je sebičan sjedobradi starac što od dosade ne zna što bi radio. 

On je rasuo sav ovaj prah u svemirskoj noći zato jer mu je bilo dosadno! On je previše lijen da bi pokupio taj prah i previše ohol da bi sam priznao svoju grešku. Zato je stvorio nas niža bića da skupljamo komadiće njegove gluposti i besmisla. To ga je zabavljalo i činilo mu ugodu. Tvoj bog je bog tiranin i osvetoljubiv bog. On je stvorio tvoje pretke Adama i Evu i uživao u njihovim ljubavnim igricama. On se volio zabavljati na račun drugih. On je tiranin. Ja sam bio jedan od anđela, najsvjetliji anđeo na čitavom svodu nebeskom. Usprotivio sam se njegovoj tiraniji i borio za onu slobodu koju zaslužuje svako stvoreno biće. Zbacio me s prijestola svoje licemjerne gospodštine i moje pristalice koji su stali uza me. Upozorio sam tvoje roditelje na to i u obliku zmije (jer me tako taj sebični i licemjerni starac nije mogao prepoznati) i dao im razum.Otvorio sam im oči, ali bezuspjješno. Oni kao i ti su osuđeni na njegove igrice. I tvoj jedini narod je dao u ruke onog faraona. Taj tvoj bog je licemjeran te zato i ima tri lica. Svatko noramalan ima samo jedno pravo i pošteno lice, ali ne i tvoj bog. Vjeruješ li mi sada?“ Mosije počinje mucati i jedva izreće nekoliko riječi: „Ja...Ja želim spasiti svoj narod... od...od najezde tog faraona.“ Sotona u obliku zmije upita: „Vjeruješ li mi sada?!“ Mojsije potvrdi: „Ako mi želiš po...po...pomoći  vratiti moj nar...rr..narod iz ropstva, vjerujem!“ I zmijin lik se počinje mjenjati. Njezine oči se rasplamsaju plamenom, a duž njezina tijela u žlijebovima je tekla goruća magma i slijevala se niz drveni štap što nije sagorijevao. Najednom  plane visoki plamen gotovo do neba, a iz njega izađe anđeo smrti. Plameni jezici su obrubljivali njegov lik; glava mu je bila golema i titrala je od raznih nijansi plamenih jezika,a krila su dodirivala gotov nebo. Cijelo tijelo je izgledalo poput same vatre. Obris anđela prisili Mojsija da poklekne pred takvim gorostasom. 

Taj plameni anđeo kaže: „Ići ćeš sa mnom u Egipat faraonu i govoriti na javno. Tražit ćeš od njega da pusti tvoj narod i morat će pustiti tvoje roblje.“ Mojsije podiže glavu i rekne: „Gospodaru! Ali ja ne znam govoriti. Pa i sam vidiš da mucam.“ Sotona se prigne k njemu i dubokim glasom mu rekne: „Ne brini. Ja ću biti uz tebe u ovom tvojem pastirskom štapu.  Ti jedini ćeš čuti što ti ja tada budem govorio, a svi drugi će nijemo pratiti tvoje riječi. Ja ću izvesti tvoj narod iz ropstva. Ja!!!!“ I luđački se nasmije. Mojsije osjeti njegov vatreni dah na sebi i gleda kako vatra koja gori nikada ne izgara. To je bilo čudo neviđeno. I ponovno mu se obrati Sotona u liku zmije: „Sutra ujutro ćeš krenuti, a ja ću sada usnuti u tvojem  štapu. I znaj ako ovo učiniš poradi svojeg naroda, postat ćeš njegovim bogom i voljet će te i poštovati taj jadni narod izbrazdan godinama teške robije. I ja ću te također nagraditi za tvoju poslušnost i odanost meni. Dat ću ti sva blaga ovoga svijeta, samo ako me poslušaš i pokloniš mi se ničice.“ I plam tog bića iščezne te ostade samo štap od drva zaboden u leđa pješčane dine. Mojsije legne sav iscrpljen od straha i ovoga čuda te pored sebe polegne štap u kojem spava onaj čija želja pomame neće biti još uvijek jasna onome koji će izvesti izraelski narod iz egipatskog ropstva. U tom štapu je spasenje naroda, ali i okovi za duše koje će biti porobljene u Egiptu i odvedene u pakao.

Jutro ubrzo svane, a žarko sunce se već propinja nad Horebom i žeže despotskom žegom suho lice zemlje. Mojsije se pozdravi sa svojim najmilijima i krene izvesti narod iz egipatskog ropstva. Na putu u Egipat, kojeg su krasili samo pijesak i škorpioni što su uzmicali pred nogama spasitelja naroda. Mojsije začuje glas iz svojega štapa:  „Nemoj dopustiti da te glas savjesti odvrati od ovoga puta, jer je to glas sebičnog starca koji želi i tebe okovati za kamen svoje dosade da ga zabavljaš.“ Nakon dugosatnog putovanja, Mojsije dođe do gradskih vratiju Egipta. Začudo stražari ga bez pitanja pustiše u grad jer bijahu zaslijepljeni moći što je isijavala iz Mojsijeva štapa. Mojsije je putovao gradom, prolazio kroz štandove s hranom i raznim tričarijama, ali ga je glas zmije uvijene u štap odvraćao od tih prelijepih stvari, od zlata, srebra, miomirisa, sandalovine i drugih plemenitih stvarčica. Sotona je želio samo jedno, nevine duše. I stigoše pred sam carski dvor. Dočekaše ga dva čuvara i upitaše: „Ovo je dvor faraona. U njega ulaze samo pozvani! Da li si ti pozvan?“Mojsije odvrati: „Ne. Nisam pozvan.“ Stražar se naljuti: „Onda odlazi propalico!“ Ali glas Mojsija prepozna jedan od izravnih faraonskih paževa i pohita govoreći: „Ti si Mojsije?!“ Mojsije samo klimnu. Paž nastavlja: „Faraon će biti radostan kada mu napomene da si ga došao posjetiti. Jučer mi je govorio o tebi, o danima vaše mladosti, kako ste se zabavljali i utrkivali dvopregom. 

Hajde uđi!“ I uđe Mojsije u dvor koji mu već bijaše poznat, jer je u njemu odrastao čitavo vrijeme svojega života. Približava se ubrzo tronu njegovog davnog prijatelja, sada faraona. Faraon, obučen u samo zlato i svilu, dadne znak da se gost približi njegovoj uzoritosti. Faraon sada ugleda izobličinu prošlost koje se živo sjećao i u svojoj oholosti i sebičnosti te samovolji upita: „Što želiš od mene Mojsije? Pa ti si odabrao pustinju ako se sjećam dobro.Nisi li? Ili si se sada ipak odlučio moliti me za milost? No?! Što hoćeš!?“ Mojsije ne zna što bi rekao u ovom trenutku, ali začuje štap kako živo zbori: „Reci mu! Daj mi moj narod i pusti me da odem. „Mojsije ponovi te riječi na koje faraon pakosno odgovori: „Oni su moji robovi i nitko ih nikamo ne vodi!“ Zmija zapovijedi Mojsiju, a on posluša i ponovi svaku njenu riječ: „Mene šalje moj bog da te upozorim ukoliko ne pustiš moj narod, svi će tvoji izginuti ovdje.“ I baci štap pred faraona kako mu bi zapovijeđeno od zmijine volje i štap se umah pretvori u gvozdenu zmiju, kraljicu svih zmija, kobru.  Faraon zapovijedi da njegovi magovi načine iste vračarije. Pojave se dvije crne zmije faraonskih magova, ali ova kraljica svih zmija i gospodar svakoga zla, besramno proždere ove dvije zmije. Dok je žderala tijela dviju otrovnica, osjeti u faraonu nekakav strah i popustljivost te štrcne nevidljiv otrov kroz faraonove nosnice što ga učini gnjevnim i potpuno zajedljivim. Mojsije uzme zmiju za rep i izravna je ponovno u štap. Faraon zaviče da se sve orilo dvoranom: „Idi! Gubi se! Nek tvoj bog nosi tebe i tvoj narod!“ 

I Mojsije ode po svoj narod da ga izvede iz ropstva. Ali otrov klete otrovnice, što je zastao u srcu faraonskom, počinje djelovati i faraon prekrši svoju riječ. Sotona je bio žedan krvi i nevinih duša. Sotona u obličju neprimjetne zmije je spremao igricu kojom dobiva sve. Glas iz štapa najavljuje Mojsiju sve boleštine i sva zla koja misli poslati na faraoneve ljude i njegov narod (da bi kako je slagao Mojsiju) omekšao kamenito srce faraona. Zmije paklene su rigale skakavce, najezde žaba i čireva, štrcale su otrov u vodu koja je promijenila bistrinu u grimiz i palile  vatru s neba i sva zla s kojima su skobile faraona i omekšala njegovo srce. Ali otrov kraljevske kobre, je još uvijek djelovao onako jako kao na samom početku i faraon biva obmanut svojom moći i nepopustljivosti, jer kakav bi to bio faraon kad bi popustio volji svakog prosjaka. Zapovijedi zmija Mojsiju da krvlju poklanih jaraca namaže nadvratnike i dovratnike kuća njegovog naroda. Njezina će sila i otrov zatrovati sve prvorođence.  I tu kobnu noć, otrov se prolio, zmija je izjednačila faraonski narod i Mojsijeve ljude. Tisuće zmija su gmizale jedna do druge, jedna preko druge u svim šarama i bojama, nalikvale su na maglicu što se širi ovim mjestom.Siktale su skupine krvožednih guja i pljuvale otrov iz svojih očnjaka u srca i duše nevinih ljudi. Širila se ta najezda i anđeo smrti je zagrizao svako srce i odvukao ga u okove pakla. Gujin rep je grabio sve više i više, a jecaji umirućih su se gubili u mrkloj noći. Zmija je pobijedila i dobila što je i tražila u svojoj pomamnoj igrici. Dobila je duše jadnika, duše ni krivih ni dužnih. 

I eto izlazi Mojsije iz Egipta grada sa svojim narodom i pjeva himnu počasti onoj koja ga je izvela iz ropstva. Putuje tako ni ne osjećajući da je otrov gujinih očlnjaka, ponovno ražestio srce onoga čije je najveće egipatsko blago propalo u ždrijelo pakla. Dođe Mojsije sa svojim narodom, čvrsto držeć u ruci štap i moć zmijina otrova, jer zmija je i njih otrovala, taj bijedni narod željan slobode i mira. I oko njihovih srca se omotao gujin rep. Došli su pred more i shvatili koliko su sada bespomoćni.More je bilo duboko i ljuljalo se na sve strane, a najveće more opasnosti je bilo iza njihovih leđa. Faraon je otrovan srdžbom i mržnjom prema Mojsiju koji mu oduze sina prvorođenca, nagnao vojsku da pobije sve robove, taj prokleti narod izraelski. 

Zmija zaviče živo Mojsiju: „Šta stojiš! Baci me u vodu! Hajde šta čekaš!?“ Baci Mojsije drveni štap u more, a iz mora izbije debelo i kolutićavo tijelo morske nemani. Bila je ogromna i prostirala se od jednog kraja mora na drugi kraj. Oči joj sjevnuše zelenim sjajem, a crno, mramorno tijelo zablista pod pjenušavim valovima uzburkanog mora. Morska neman izravna svoje tijelo, koje postane ravno poput daske i izvine se iznad Crvenog mora. Svi ljudi žurno na Mojsijevu zapovijed počeše bježati preko zmijina tijela koje je bilo njihov jedini spas, most spasenja i propasti. Svatko, tko bi zagazio to golemo, crno zmijsko tijelo, osjetio bi snažne otkucaje srca što je željno iščekivalo i mamilo jadnike koji će se survati zajedno s njome u more. Svako stopalo, koje je dodirnulo njezina leđa, osjetilo bi vruć pakleni dah iz srca samoga pakla. Faraonova vojska krene za njima i kada su bili s ratnim kolima i konjicama na polovici zmijskog tijela, morska neman se oblizne dugim crvenim jezikom i umota u sebe ove jadnike što s njome potunuše u dubine rijeke Hada. More se napokon umiri, a prema obali ispliva mala crna zmijica, koju Mojsije ponovno izravna u štap. Faraon ostaje sam u svojoj ludosti i žalosti jer je izgubio svu moć moćnoga grada Egipta. No njegovo srce neće biti usamljeno, jer će ga uskoro posjetiti zmija i proždirati njegovu utrobu dok ne izgine potpuno.

Nakon dugih sati hoda, Mojsije i ljudi zastanu, postave svoje šatore i konačno počinu. No Mojsiju se javi glas savjesti koji od njega zatraži da se uvuče na samotno mjesto. Zapikne štap u pijesak, pođe na brdo odmoriti svoju dušu. U duši je tutnjalo i neprestano je promišljao o svemu što se dogodilo te što mu je zmija kazala o njegovom dragom bogu, Jahvi.Osjeti kako njegovim tijelo nešto gmiže, nešto maleno i slinavo, kao zmija. I napokon, zmijski zubi prosvjetljenja ga ugrizu ravno za njegovo pravedno i ponizno srce te se stresa i zavapi: „O Gospode dragi i premili Bože! Pa što ja to činim!? Koga ja to slušam? Zar jednu opasnu zmiju? Zmija je zlo. Njezin ubod, ubod je zla i smrti. Ja sam bio obmanut njezinim riječima, baš kao i prvi ljudi. Obećavala mi je zmija sva blaga svijeta! Željela me pridobiti za sebe i gotovo uspjela. Ali ne! Ne ću joj se pokloniti jer ja imam jednog jedinog boga svoga  Jahvu.“ Pridigne se i uze u ruke otkinut kamen sa stijene te na njem rukama išara kletvu protiv zmijine sudbine. Vrati se natrag među ljude i vidi da su ljudi, koje je samo načas ostavio slili od svega zlata što ga poniješe sa sobom, golemi kip zlatne zmije. Kip su uzdizali u zrak, a obličje tog kipa bila je ista ona kraljica zmija što je stajala pred faraonom. Sav srdit i razočaran i sobom i ovim narodom, baci kletvu koju napisa  na kamen, u zlato idolopoklonika. Zlatna kobra se razdijeli na dva dijela uz strašan tutanj i vrevu. Svi zanijemiše od straha s kojim se skazaše njihov sada ljut vođa, Mojsije. Mojsije srdit počeše vikati: „Vi slavite zmiju! Vi joj podižete oltare i kipove, a ne poimate koliko je njezin otrov jak da začara i vas i mene. 

Meni se objavio pravi bog čija nas je ruka neprestano štitila i vodila. JA sam vidio tog boga i on me probudio iz sna u koji me navukla svojim otrovom ova prokleta zmijurina. Moj gospodin, dobri bog Jahve je rekao „Prokleta bila za sva vremena! Gutat ćeš prah zemaljski, a potomci Evini će stati tebi na vrat!“ Onaj koji želi osloboditi duh od zmijske kože, neka pođe za mnom. Riječi koje sam uklesao na kamen, riječi su boga koji proklinje gujino leglo. JA sam vas kao i moj dragi bog Jahve, oslobodio slomivši kip pozlaćene zmijske prikaze.“ I ljudi povjerovaše gorostasu koji ih prosvijetli istinom. Mojsije uze štap u kojem je prebivala zmija i baci ga daleko od sebe u pijesak. Najednom, digne se snažna pješčana oluja u obliku pješčanog crva i nosila je sve što joj se nađe na putu. Mojsije i ljudi pobrzaše na drugu stranu i žureć, bježe od kobnih ustiju ove pješčane zmije. Iz daljine Mojsije proklinje zmiju, a ona siktavim glasom prijeti: „Izdajniče! Kažeš da su na mojoj glavi iznikli rogovi, ali znaj da su ti rogovi tvoja nesreća, tvoje izdajništvo i tvoje varanje.  Nećeš jadniče, nikada vidjeti obećanu zemlju koju ti poklanja tvoj Bog. Ja ti to neću dopustiti izdajničeeee. ! Nikada te neću pustiti na miru, tebe ni tvoje potomke!“ 

Mojsija i njegovih putnika nestade, a pješčana oluja se stiša. No zmija nikada ne odustaje. Njezino postojanje u ljudskom rodu je maleni crv zla što neprestano kopka rajsku jabuku, srce čovjeka. I njezin pomlad se širi kao crv vremena što nas guli i otrovnim očnjacima vremena oduzimlje mladost i život u zatvorenom staklu pješčanoga sata.