ZLATNA KRILA ANĐELA

Prve zimske večeri su najhladnije od svih večeri u okviru zamamne i bijele kokoške zime. Pogotovo ako čovjek sjedi zgrčen u samotnome kutku pod paučinom sjete, apatije i letargije, ljubeći usta slatke i napadne melankolije i udišući svjež i hladan noćni zrak, zureći u tminu i debelo meso mraka te prizivajući duhove nekih davnih neugodnih sjećanja.

Svake večeri, otkad je počela ova monotonija zime, iskradam se iz kuće i šuljam ulicama poput kakvog lopova ili poremećenog uma koji traži nasladu ili žrtvu s kojom bi zadovoljio nagonsko poimanje stvarnosti. Žurim i trudim se biti neprimjetan te s nekakvom neugodnom dozom straha ali i srama pokušavam izbjeći poznanike i njihova pitanja, njihova lica i osmjehe koji nalikuju bolesnim osmjesima žarkih prijestupnika koji u nasladi svojeg orgijanja ukoravaju nevine duše. Čekam da završi i posljednja večernja misa, da odbije jedanaest sati te da se zaključaju prednja vrata ove veličanstvene građevine obučene u haljine baroka i rokokoa s podugačkim volanima noćnih toaleta i krupnim, ali i simboličnim ornamentima starih majstora. Poput seoskog miša u pohabanom odijelu koji želi naći sigurno i toplo mjesto za počinak i miran san daleko od šapa neumoljive crne mačke straha i obmana, zavlačim se u utrobu ove gorostasne zvijeri, ove ribe koja je progutala Jonu, a koja već dugo pliva na suhom u masi idolopoklonika bez ijedne kapi biseraste vode. Motrim mrak i tišinu koja raspire moje umorno i izmrcvareno srce, osluškujem škripanje starog drva drvenih klupa i podižem pogled prema stropu gleduć izvrnuto potpalublje nekog odavna potopljenog broda ili golu kralješnicu ove ribe koju su oglodali do kosti laici i svjetovna analfabetska rulja tisućama godina. Znam da svaka pukotina ovoga zdanja skriva tisuće godina povijesti i mitskih priča, znam da je služila svojim debelim zidinama kao obzidani grad koji je branio kršćane od prodora smrtonosne kuge Maura koji su željeli srce ove zvjerke, srce koje još dandanas svijetli kao vječno svjetlo crvenim žarom bez prestanka.

Upravo zgrčen u samotnome kutu na drvenoj klupi u pozi  umornog putnika pratim odbljesak crvenog vječnog svijetla koje je raspršilo zrake svoje vječne vladavine po licima debelih i tustih anđelčića sa zlatnim krilima, koji poput nestašnih derana prate i izruguju se grijesima ljudi te ugojenom pojavom zadirkuju vrijeme koje je za njih kipove nepoznati pojam u rječniku vječnosti. Vitraji u spektru živih boja, popustili su poljupcu mraka i inja koje po njima šara i stvara još ljepše umjetničke prikaze osvjetljene i oživljene električnim sjajem noćne ulične rasvjete. Ponekad se pitam što uopće radim ovdje, da li dolazim ovdje zavidjeti čestitim i kreposnim životima svetaca ili pak slobodi tustih anđelčića koji lepršaju u svim smjerovima? Možda je ovo mjesto za pražnjenje nabrekle glave od tmurnih i tjeskobnih misli, možda mjesto da se napuni baterija prozračnog i uvijek neslomljivog duha, možda, možda...

Najednom u drugom kraju crkve, začuh tupi udarac nekog predmeta koji je zvuk svojeg padanja razasuo po cijeloj noćnoj tmini i jedva raspoznavajućem plamu vječitog svijetla. Trznuo sam i zaledio se od straha te sam se osjećao kao da sam hladniji od ove zimske večeri, a venama nije tekla krv već ledena voda koja se vraćala svome srcu i ostavljala ga u nemilosrdnom šoku. Prva misao mi je bila da se pomaknuo koji od kipova, da ih je noć i hladnoća oživjela te da se razmeću i hodaju crkvom kao ljudi u ljetnim večernjim promenadama javnim parkovima. A onda nečije disanje, otežano i zvučno, zatim nekoliko koraka koji su se uputili ravno prema meni prvo u laganom ritmu, a onda u sve bržem i bržem. Srce je lupalo brzo i krv je pulsirala mojim sljepoočicama koje su se gotovo i raspukle. To nešto ili taj netko mi se približio i osjetio sam kako sada diše ponešto dalje u moje lice. Zatim je nešto prasnulo i upalio se plamen, a miris voska svijeće je udario u moje nosnice i konačno sam ponovno počeo disati nakon nekoliko trenutaka u kojima sam zadržavao dah u dubinama ovoga mraka.

Taj netko ispred mene je rekao: “Dobro večer“, a onda sam odahnuo gledajuć da se radi o čovjeku koji je isprva vonjao po tamjanu, a zatim po starosti, po parfemu kojeg nije bilo moguće nabaviti nigdje, ni u kojem marketu, osim otjecanjem života kroz klepsidru starenja i odmicanja. Zapanjio me njegov sotonski smješak od uha do uha, smješak porculanskih zubiju koji su u iznenađujućoj okolnosti nalikovali zubima krvoločne zvijeri. Izmjerio sam ga od glave do pete koliko je bilo moguće u slabašnom plamu svijeće koji je titrao amo-tamo i plesao ples u ritmu nečujne glazbe te zamijetio krupno lice, niski trolovski stas, orlovski nos, proćelavost, crno odijelo i bijeli ovratnik. Odmah se srce smirilo kada sam shvatio da se radi o svećeniku. Dok još nisam znao što da mislim, a kamoli da kažem, sjeo je do mene i očinski me počeo umirivati i tješiti ovim riječima: „ Gledam vas već neko vrijeme u ovoj kući božjoj i zanimalo me žarko što vas dovodi u ovo doba da sami sjedite u ovoj tišini i hladnoći...no nebojte se, neću vam ništa, ta recite nešto!“  Uvlačio sam zrak u pluča, a onda se nekako počeo opravdavati i dogodila mi se zbrka u glavi pa odgovorih na njegove riječi protupitanjem: „ Kako to da vas ranije nisam zamječivao ni čuo na ovome mjestu?“ Opet je složio onaj sotonski smješak, koji je već sada prelazio u nešto blagi i manje umjetni i sablasni smiješak te odgovorio: „Prije sam bio ovdje gore“ i pokazao je na mjesto gdje su bile grlene orgulje i mjesto gdje je stajao kor, a zatim nastavio „pitao sam se mnogo puta što taj dobri kršćanin radi ovdje sam? Zašto nije došao na misu, vidljivo se pokloniti dobroti ovih svetih i kreposnih ljudi koji sada ovdje stoje u vječito zamrznutom položaju?“ Počeo sam se polako sabirati, ali s još uvijek prisutnom sumnjom i strahom, pažljivo sam govorio: 

„Volim biti sam i razmišljati tako da me ništa ne ometa. Pa sami pogledajte ove kipove, ove slike i sve ovdje. Pogledajte njihove oči koje su uperene ravno u čovjeka koji stiže stazom od glavnih vratiju do ovoga  mjesta! Zar nisu zlobne i sablasne? Pa pogledajte kako zure i potiču na priznavanje svih grijeha pa i onih koje nismo počinili, pogledajte molim da tjeraju čovjeka na prgavi i barbarski osjećaj manje vrijednosti i osjećaja krivnje! Zar je to u redu!?“ Kroz dugi uzdah on mi odgovori: „Gledaj kršćanine svi ovi kipovi su ovdje da bi u nama probudili neke osjećaje, ali ne one koje ste vi opisali i onako drsko izrekli. Ne! Oni su tu kao simbol i podsjećaju nas na to tko smo i koji je naš cilj, a  zna se da je naš cilj služenje i pokoravanje zapovijedi koje je On postavio.“ I dalje nastavlja:  „Mnogi ljudi ne priznavaju da su pogriješili na bilo koji način pa ih moramo nekako prisiliti da se pokaju za svoja nedjela i opačine, za sve svoje grijehe. Mi smo ti koji ih moramo stimulirati da ne zaborave tko su, inače bi nastao kaos!“ Kako je dalje govorio, ton njegova glasa postajao je sve glasniji, ali i zlokobniji i ponešto zvjerskiji. U njegovim blebetanjima sam ga prekinuo: „ Čekajte! Stanite malo! Vi zaista mislite da ovim sablasnim kipovima i svime ovdje što je zakopano ovdje u crkvi ...„ Želio me prekinuti ovim riječima: „Kako to mislite zakopane?! Sve što je ovdje je časno i sveto!“ Nato uskočih poput pume na svoj plijen: „Sveto! Je li! Sveto! Zar su sveti i oni koji se raspadaju  u smradu i zadahu podzemnih katakombi ove građevine? Zar mislite da su sveti svi oni dijelovi ljudskih tijela koji su zazidani negdje ovdje u stupovima, u kartijadama i potpornjima ili kosti koje su zalijane zlatom i optočene draguljima i nazivaju ih moćnici? Kakvu moć oni nose?! Da bi opravdao svoja učenja, svoju vjeru ili praznovjerja, odbrusi: „Kako ne razumiješ kršćanine? Ljudi ne vjeruju i ne pokoravaju se ničemu što za njih ne postoji materijalno i opipljivo, nešto što mogu zagristi, nešto u što mogu zariti svoje prste!“ Svi ovi veličanstveni prizori, stupovi su vjere, simboli koji udaraju u svijest nekog vjernika i potiču ga na razmišljanje, takoreći pokoravaju koliko god on bio divlji i nepripitomljiv. Gledaj kršćanine one oltare na kojima su tisuće godina prinosili krvave žrtve i zavjete, pogledaj samo kako su te žrtve bile ugodne Bogu. A vidiš li one portale oko svetaca, oni predstavljaju prolaze u drugu dimenziju, dimenziju vječnosti, a svi koji stoje pred njima, tu vječnost su i zaslužili svojim časnim i kreposnim životom. Oni sad nose ključeve i čekaju žrtvu koju će prinjeti neki od dobrih kršćana s čime će kupiti otkupljenje grijeha.“

Gledao sam kako je oblizavao svoja usta, kao da su iz njih izlazile medene riječi koje su bile melem za zavaravanje i osvajanje jadne mase žrtvenih jaraca što su dovedene na klanje ovdje.  Htjedoh ga prekinuti, ali moje riječi su bile pobijeđene njegovim opernim baritonom koji je brujao i nastavljao: „Vidi onog prvog sveca što drži u naručju crkvu, on je izgradio i podigao ovu crkvu i borio se za prava vjernika. Zatim onaj u sredini u metalnom oklopu, on je branio ovo sveto mjesto od napada Maura i prinosio njihova srca ovdje na oltarima kako bi zadovoljio glad poštenja i pravde našeg dobrog Boga. A onaj zadnji u nizu koji se oslanja na drveni kotač s metalnim noževima, vidiš! On je na tome kotaču iskazivao vjernost i nepokolebjivost u vjeri. Zar to nisu dovoljni razlozi za tebe kršćanine da bi shvatio vrijednost ovog mjesta i ovih ukrasa!?“ Nasmijao mi se u lice  i prodro silnicama svojih modrih očiju u moje srce, a ja sam napokon prepukao od ljutnje i bijesa koji sam jedva kontrolirao u  riječima koje su se činile kao pravedan borac s ovim zmajem. Srce je ponovno tuklo i osjećao sam se spreman za borbu ovim riječima: „Sve ove tu prikaze nisu za mene ništa, oni su izglodani u mramoru i drvetu i tu stoje kao budale, koje se samo smiju životima poštenih ljudi. Ni oni nisu bili sveti za svojeg života , nego su to postali krvavim zlodjelima i rukama krvavim do lakata koje više nikad nisu ni prali, jer su i dalje klali i ubijali, a s ovih oltara, tekle su bijice grimizne krvi stradalnika, koji su ginuli pod mačem slavohlepljivih, konzekventnih slavoljubaca, koji su sve žrtvovali za slavu, a sada ovdje prekoravaju zbog nekih besmislenih stvari nazivajući ih grijesima! To rade, zar ne!? Sve te nakaze čije su gubice sada ovdje, svi oni su prijestupnici, svi! Onaj prvi koji drži crkvu u naručju! Vidi on za mene ne drži crkvu, nego nož kojim je klao, onaj drugi drži oklop kojim se štitio od optužbi da se zadovolji pravda, a onaj treći je na onom istom kotaču kao inkvizitor davio i mučio tijela nevinih i prisiljavao ih da sve svoje pripisuju njemu u čast i slavu. Svi oni su od ove mase žrtvenih jaraca mjesili blato, pekli cigle i zidali hramove slave u kojima bi njihova izdajnička imena bila vječita! Ne! I ne! To je bilo totalno pogrešno. A vi, crna pseta s bijelim ogrlicama, vi ste te jadne i bespomoćne ovčice tjerali svojim gospodarima da ih zakolju,a zauzvrat dobivali ovčji but ili iznutrice. Vi ste krvoločne zvijeri! Najednom me prekine energičan pljesak i povik bravo! “ Barvo kršćanine! Napokon si shvatio bit sviju stvari. Lijepo je to, ali pomalo patetično.“ Prenemagao se u svojim govorancijama  i održavanju prodika te najednom ustao i energično nastavio: „Vidi ga tamo gore, onog luđaka koji luđački viče proboden. I on je govorio kao ti sada kad smo se susreli u pustinji. I on je bulaznio!“ Nakon tih riječi slijedi sotonski smješak i divlji zvijerski neprimjereni, cinični smijeh. „Nudio sam mu sva bogatstva svijeta, mogao je uživati kao razumno biće, ali neeee! On je poput tebe bulaznio o poštenju pa vidi što se luđaku i dogodilo, ona ista rulja njegovih dobrih ovčica ga je i zaklala. Poštenje ga nije očuvalo, nudio sam mu toliko. Zar misliš, zar sumnjaš da nisam posjedovao sva ta blaga i imao svu tu vlast tada kada sam mu je nudio?! Imao sam dakako, imao oduvijek.“ Na trenutak mi se učinilo, dok sam pogledao u njega da vidim njegovu sijenu u obliku samog vraga s rogovima, jezikom koji vrluda dok govori i dugačkim repom koji na vrhu ima bodlju s kojom kolje ljude. Svijeća je dogorjela dopola. Uzeo sam tu istu sviječu i bacio je u njega s povikom: „Eto ti na prokleta zvijeri!“

Pohitao sam do glavnog oltara, a budući da je bio mrak, nisam mogao naći izlaza. Njegov smijeh se širio iz dna crkve i najednom mi se približio, ponovno upalivši svijeću koja je sada gorjela crnim plamenom. Pritom pakosno reče: „Vidiš ovaj vosak, on je spravljen od ljudskog sala i zato gori crnim plamenom ljudske nesreće.“ Strgnuo sam drveni kotač s onog kipa i bacio na tu spodobu, ali bez uspjeha. Naglo sam u navali bijesa i gotovo bez snage zavikao: „Proklet bio vraže!!“ i zaletio se naglo na njega. On je izmakao, a ja sam se udario u krstionicu i sropoštao se na tlo. Polagano sam se podizao i razabirao da vidim gdje je. Pojavio se preda mnom i stavio na oltar zlatni kalež optočen fino obrađenim kamenjem. Nato prozbori, ali ovaj puta pun nekakvog samopouzdanja i sreće: „Ovo je za tvoju žrtvu, dojadilo mi je neprestano piti samo vino, sada hoću malo tvoje krvi!“ Bio sam izvan sebe i izvan svih svojih snaga da bilo što poduzmem, znoj me obljevao sa svih strana i počeo sam tinjati od vrućine. On, Vražina mi je prilazila nožem, a ja sam odmicao i leđa prislonio na vrata krstionice. Izmučen i bez snage sam odgovorio: „Neću ti dopustiti da me ubiješ i prolijevaš krv, sam ću to učiniti da tako sačuvam svoju svetu krv.“ Nato zastane i nasmije se te prozbori kroz porculanske zube: „ Dobro, vidim ipak ima nešto u tebi, i da skoro zaboravih samo je krv kod svih obreda, rituala i cjelukupnog interijera crkve stvarna. To znači da transupstancijacija postoji.“ I nato se đavolski ovoga puta nasmije. Ja sam odvrnuo rukave s obje podlaktice i zubima zagrizao svoje bijelo i netaknuto meso poput očuvanog jarca za klanje kojeg se štedi od ozljeda da bi bio ugodna žrtva. Osjetio sam kako mi vruća krv i bljutavi okus željeza ispunja usta. Zatim isto učinih i s drugom podlakticom, a Sotona, onaj koji je držao u mojoj blizini kalež, izgovarao je neke riječi na latinskom:“ In nomine patre, et fili, et spiritus sankti“. Nakon tih riječi stropoštah se na tlo i udarih glavom u podni mramor i izgubih svijest.

Primaklo se jutru i bijela svijetlost novog dana me počela buditi iz ružne i strašne noćne more koju sam proživio prošlu večer. Kad sam rasklopio vjeđe ugledah pred sobom ljude i svećenika kako održavaju liturgiju i shvatih da sam nepomičan. Pogledah ulijevo, pa udesno i ugledam zlatna krila, a tijelo mi stoji u zraku u visini šarenih vitraja. Nisam čuo svoje srce, svoje disanje niti nisam čutio bilo što. Postao sam debeljuškast drveni anđeo koji sad nepomično prisustvuje klanju žrtvenih jaraca.