ZAČARANA KUĆA

Stignem do željezničke postaje nekog gradića N. s koferom u ruci i mantilom prebačenim preko desne podlaktice. Spustim kofer i zarijem ruku u džep. Iz dubokog džepa izvadim stari antikvitetni džepni sat i otvorim prednji poklopac ne bih li saznao koliko je sati, ali zamrznem  pogled na ornamentalnoj slikariji koja je ispunjavala pozadinu sata. Na njoj je bio prikazan ljetni pejzaž; šuma s meni lijeve strane ili mjesta gdje se nalazi brojka devet, potočić koji se protezao od broja tri, preko pet i dalje je otjecao  u broj sedam.

Nad potočićem je košuta pila vodu ili gledala u svoj odraz koji ju je sablaznio ili pak utonula u duboko more sjećanja te plivala valovima prošlosti. Nad njom je stajao ponosan i vedar  poput sokola jelen koji je rikao i slavio mali satni mehanizam izmjene mjeseca i sunca, smješten ispod broja dvanaest. A iz šume je vrebalo nešto tmurno, zlokobno, vrebala je smrt. Zelene sjene visoke borove šume služile su kao hrana njoj koja je rasla i gutala sve pred sobom poput vatre. Trgnuh se iz razmišljanja i gledah uokolo onako ukočen i nervozan gdje se nalazi moj vlak. Vlak je upravo dolazio u stanicu, a ja sam zadovoljan i nervozno nestrpljiv s nekakvim prizvukom straha i drhtavice, rekao  samome sebi: „Opet na putu samo ja i moj vjerni stari drug,  sat“. Prije nego što sam zatvorio poklopac sata pomislih: „Kakav prelijep prizor; jelen kao simbol vjernosti,  potok kao simbol biserne čistoće života i kreposnog čovjekoljublja i šuma kao simbol sigurnosti i mirnog doma, ali i gnijezda neke nepoznate kukavice koja raste iz dana u dan na toplom ognjištu i hrane je svi ne sluteći da će ih jednog dana ta cinična i nemilosrdna kukavica, koja se sada pretvorila u sjenku smrti proždrijeti bez osjećaja, ravnodušno i zvjerski. Nju neće biti briga za one koji su je prihvatili, hranili, njegovali i podizali. Ona će biti sebična i neće je biti briga. Pitam se, zaista zar je smrt neka osamljena duša koja je proživjela golemu sramotu i katastrofu života pa se sada osvećuje ili puni usta nasladom odnoseći one nama najmilije?  Zatvorih poklopac sata i počeh hodati prema vratima vlaka koja su već sada bila otvorena i svi putnici su izišli. Najednom, dok sam se penjao uz stube vlaka, jurne mi misao glavom: „Oni, taj jelen i košuta imaju jedni druge, a u međuostalom i dom. No ja sam sâm i nemam nikoga. Putnik!“  Nasmijem se na tu pomisao i krenem tražiti kupe, neki mirni i tihi kupe, gdje ću moći u miru uživati vožnju i gledati prostranstva ovih divnih krajeva.

               Došao sam do jednog kupea, a iza staklenih vratiju ugledam samo staricu u crnini koja nešto štrika. „Mora da je tiha i spokojna kada ovako u tuzi sjedi i ne obraća pažnju ni na što. „Pomislih. „ To bi moglo biti zaista mirno putovanje.“ Pokucam. Otvorim vrata i iz naučene pristojnosti upitam da li je slobodno. Starica okrene glavu prema meni i pogleda me svojim dubokim i crnim očima oronulim u koščato i sablasno lice aveti, koje su me prvoga trenutka plašile, a u čijim sam zjenicama vidio oči mnogo drugih vapećih očiju kako iz dubine mraka vapiju i zovu me da ih spasim te nato odgovori: „Naravno samo izvolite. Ugodno se smjestite“, a glas joj bijaše nekako mladolik i pun vitalnosti i napona snage. Sjednem na sjedalo nasuprot starice, a opet blizu prozora uz kojeg ću se ja, lutalica nježno priljubiti i promatrati. Stavio sam kofer iznad svoje glave i pokušao u mrtvoj tišini kupea zapodjenuti razgovor sa staricom, ali nerado je odgovarala i samo bolno i koncentrirano gledala u svoje igle za štrikanje. Pustio sam je na miru. Primjetio sam kako nema nikakve prtljage, samo svoje vunene kugle, igle i komadić platna kojeg je upravo i štrikala.

Bilo mi je neugodno pitati pa se upustih u miran san u zipki nježnog  drndanja vlaka, koji je upravo kretao sa stanice. San u koji me uljuljkavalo kretanje i izvijanje ove motorne zmije, biva nemilosrdan i mučki naporan. Sanjao sam da sam se nalazio u nekoj nepoznatoj crkvi, stajavši  ispred glavnog oltara. Prostor je ispunjavala tišina i  nijemo jutarnje svijetlo koje se probijalo kroz  latice šarolikih vitraja. Oko glavnog oltara bijahu dva portala koji su vodili srce glavnog oltara. Nakon nekog vremena stajanja; koliko je to vrijeme stvarno u snovima, napravio sam prvi krug oko oltara. Zastanem. Udahnem hladni zrak i vidim vraga kako sav crven i zadihan stoji na sredini crkve i motri me. Zadrhtah od straha, ali me nisu mogli otrgnuti svi razumni razlozi da trčim i spasim se od znatiželje koja je vezala moje oči za njegovu crvenu put, ružnu izvoranu glavu s rogovima, koščato lice s brazdama golemih brazgotina, dlakava prsa koja se neprestano nadimlju, rep koji je vrludao uokolo kao jezik zmije koja traži trag plijena i njegove oči koje su gorjele paklenom vatrom Hada iz koje viču i zapomažu proklete duše. Trgnuh se s mjesta nakon što sam ga dobro promotrio i napravih još jedan krug oko oltara. Sada sam se sakrio iza kipova i cvijeća te pratio što je slijedeće. One spodobe koja me tražila ispitivačkim očima, više nije bilo. Sada je svećenik održavao normalnu liturgiju pred svojim vjernicima čija sam lica prepoznavao i bila su mi poznata. To su lica mojih mrtvih drugova.  Krenem i treći put oko oltara, a onda se zaglavih na jednom od portala i probudih sav mokar i blijed. Vlak se još uvijek kretao stalnom brzinom. Svrnem pogled na staricu koja je još uvijek štrikala i sada je taj njezin komadić crno-bijelog uratka nalikovao šalu. Pomislih: „ Stvarno je stara brza.“  Okrenuo sam se prema prozoru isprva motreći svoj blijedi porculanski obraz, a zatim sam počeo promatrati krajolik u koji je jurio vlak.Izgledalo je kao da vlak juri u usta, u ždrijelo gorostasne zvijeri krajolika. Nebo je bilo letargično i sivo poput olova. Olujni oblaci su nalikovali krdu divljih bizona koje se sudaraju tjelesnim težinama trčeći u pomamni trk za hranom. Njihov stampedo bio je zvuk i pojava modre munje koja je tražila svoga dragoga, svoj grom. Cijelo nebo je bilo poput zamiješenog gustog tijesta iz kojeg će se ispeći u kalupu neba oluja koja kida, razara i nosi sve pred sobom.  Njihovi nabori, bili su nabori i bore namrgođene starice koja je buljila i dalje u svoj posao i nije micala glave od njega. Krajolik pored ovog sivila, nije nalikovao krajoliku, već opustošenom gradu kojeg su okrali i zapalili razbojnici. Grcao je od boli i jada u sivom pepelu. Vlak mi se najednom učini vremeplovom. Malo čudno, ali ostavlja sve za sobom, ostavlja prošlost, a munjevitom brzinom juri u budućnost, u neizvjesnu i nasmijanu budućnost koja se smije nama smrtnicima i čuva strogo tajne našeg daljnjeg zbivanja od nas samih, kako bi se slatko mogla zabavljati našom nevoljom. Iz misli me trgne glas konduktera kojeg uopće nisam ni primijetio u rijeci svojih misli. Bio je to visok čovjek, mrk u pogledu, hladna i ledena smiješka i lica poput egipatske faraonske mumije koja je postupkom mumificiranja ostala bez životnih sokova. Mrko me pogleda i kaže: „Kartu na pregled moli gospodine.“ Naravno, odmah, istog časka izvadim kartu i dadem mu je u ruke koje su bile isto tako mrtvačke i koščate. Vratio mi je kartu, okrenuo se i pogled uputio starici, koja je sada prestala štrikati i namatala šal oko ruke. Pozdravio nas je i zatvorio vrata kupea. „Vrlo čudno“ pomislim. Zaista čudno. Njoj nije pogledao kartu niti je zatražio. Čudno. Ali možda je kartu već pregledao dok sam ja spavao. Možda ali oni izmijenjeni pogledi su izgledali zlokobno. Nisam se nadao ovakvim događajima, ali vjerujem da oni pravi tek slijede. Ovo je vlak živih mrtvaca. Nakon starice i konduktera, ništa me više ne može iznenaditi.

Vlak je najednom počeo usporavati što je značilo da stižemo u stanicu. Dok je vlak usporavao, starica je počela ponovno štrikati i dva puta me krišom pogledala. Otvorio sam malo prozor, da bih pustio zraka u ovu grobnici koja smrdi po samim mrtvačkom raspadanju i truleži. Vlak se iznenadno vrlo kratko zaustavio u stanici i ponovno krenuo. Novi putnici su počeli oblijetati kupee i jedna od njih se zaletjela na vrata našeg kupea. Bila je to dama srednjih godina, ali svakako nekad je bila prava ljepotica. Bujne i visoke grudi, ispunjavale su dekolte, a kosa gusta kao mahovina i crna poput gavranova krila, lepršala je pod propuhom koji se nepozvan probijao kroz kupe. Pozdravila je i upitala je li slobodno. Starica je mrko gledala, ali ništa nije odgovarala. Ja sam potvrdno odgovorio: „Naravno, možete ući. Ima dosta slobodnog mjesta ovdje.“ Za ruku je vodila malo dijete, dječaka od pet godina i nosila poveći kovčeg. Digao sam se i pomogao dami smjestiti kovčeg i ponovno sjeo na svoje mjesto. Ona je sjela nasuprot meni, a dijete joj je leglo u krilo. Zatvorio sam prozor i ponovo pogledao van. Bili smo već podosta odmakli od stanice. Na tu moju gestu uzvrati ovim riječim: „Gospodine hvala vam na pomoći. Ako želite slobodno otvorite prozor, nama neće smetati.“ Oči su joj bljesnule nekim sjajem zahvalnosti i umilne dobroćudnosti. Nato odgovorih: „Ma ništa zato. Ne želim da se mali prehladi.“ Vidio sam je kako me  promatra. Sigurno me drži za dobrog  čovjeka. Nasmije se i započe razgovor: „ Vidim i vi nekamo putujete s punim koferom prtljage.“ Uzvratih osmjeh te odgovorim: „Da i ja putujem no nikada nemam odredišta. Putujem toliko da putujem. Ja sam stalni putnik. Može se reći i apatrid. Ja nemam doma. Moja jedina bliža rodbina je avantura.“ Nasmije se malo glasnije ona i prozbori: „Lijepo. Baš ste se pjesnički izrazili. Dakle tvrdite da nemate doma, da nemate pristaništa. Ali gospodine svaka voda se vraća svojem oceanu pa tako i vi sigurno imate neko pristanište, neku pučinu ili otok.“ Riječi su joj bile vrlo krute i ozbiljne kao kod prave samosvjesne i emancipirane divljakuše. Na te riječi uzvratih: „Vidite stvar je malo komplicirana. Neprestano putujem u potrazi za nečim, a ni sam ne znam što tražim.“ Prekine me: „Možda dom?“ Ja nastavljam: „Možda. Da. Ne mogu živjeti na jednome mjestu. Volim putovati, upoznavati nove krajeve, a pogotovo one u kojima me ljudi ne poznaju. Znate ne slažem se baš dobro s ljudima i oni mi dosade nakon nekog vremena. Mislim da me je posjetila vila avantura i toliko sam se zaljubio u nju da je više ne puštam iz naručja.“ Na te riječi se nasmijala i rekla: „Mislim da ste vrlo zanimljiva osoba. Hoćete li čuti moju priču. Nije baš tako zanimljiva. Ne radi se o potrazi za domom ili slično, ali je poučna.“ Rekoh: „Naravno samo izvolite. 

Olakšajte svoju dušu. Vidite ja sam svoju pred vama otvorio i olakšao i osjećam se odlično jer sam teret podijelio s nekim.“ Započinje svoju priču, njen mali se okrene u njenom naručju, a starica pomiče glavu iz svojeg ukočenog položaja i izgleda da i ona željno iščekuje priču. Dama kreće s bolnim uzdahom: „Vidite ja sam žena koja je imala dom, kuću, muža i ovo preljepo dijete. I spusti svoje usne na njegovo lišce. Ali zaskoči nas nesreća. Muž izgubi posao, počinje se opijati, a dijete naglo oboli od epilepsije. Nakon toga muž me ostavi i ode. Ni dandanas ne znam kuda je otišao i ostavio nas same. Kao što i vidite sad putujemo liječniku. I posljednje novčiće trošim kako bih mu osigurala sve. Ali bez uspjeha. Napadi epilepsije su sve gori i češći. Tako se bojim za svoga mališana. Muž se ne javlja. Zakonski smo još vjenčani, ali njega nema pa živim kao da je umro. Bojim se za malog!“ I pokrije uši djetetu te šaptom nastavi. „Liječnik je rekao da učestali napadaji znače samo jedno, preranu smrt.“ Nato joj suze navale na oči. Ja je pokušavam umiriti i kažem da liječnici ponekad mogu i pogriješiti. Ona ustade i ispriča se jer mora malo u hodnik da udahne zraka i smiri se. Zamoli me da pričuvam na trenutak malog. Naravno pristanem. Mališan me s osmijehom pogleda i upita:“ Znaš li ti pričati priče?“  „Naravno.“ Odgovorih i dalje nastavljam: „ A jesi li čuo za priču Ivica i Marica.“ Radosno odmahne glavom i pogleda me milim očicama. Prije početka pričanja uputim malome ove riječi: „ Znaš meni su tu priču pričali dok sam bio dijete i zabavna je.“ Na trenutak stanka. Muk. Gledam malog u oči koje mi govore želim živjeti! Zatim krenem pričati o začaranoj kući, vještici i mališanima Ivici i Marici koji su se izvukli iz ralja nemilosrdne vještice. A najedanput u žaru pričanja mi sine misao kako je priča stvarna. Začarana kuća, to je vlak koji se kreće i svijetli u noći, vještica, to je ova pakosna starica koja ovdje guta svaku moju riječ, a putnici su djeca koje ona guta i proždire svojom bezvremenošću. Pred sam kraj priče se vraća majka ovog djeteta i zahvali mi na svemu govoreći kako se približavamo sljedećoj stanici koja je njihovo odredište. Naravno ispratio sam ih do izlaza iz kupea i zaželio sreću. U taj čas se dogodilo nešto vrlo neočekivano i zanimljivo. Starica zazove dječaka i zamota ga šalom koji je upravo isplela te reče: „Izvoli maleni da ne ozebneš. Ja nemam unučiće pa će tebi biti od pomoći.“ Majka zahvali sa suzom u očima i pođe. Zaista me iznenadila ova gesta. „Možda sam krivo procjenio staricu.“ Pomislim i sjednem natrag na svoje mjesto. Tek što sam sjeo starica izusti: „Neće ono dijete još dugo.“ Histerično sam viknuo: „ Što! Što to govorite!? Kako se usuđujete ovo govoriti! Stari ste sto godina, a govorite gluposti!“ Bio sam ljut i došlo mi je da je izbacim iz vlaka. No ona i dalje tjera svoju teoriju: „ Ja dobro znam da će uskoro otići. Ta čuli ste i sami.“ Opet sam viknuo: „ Vještice što to govoriš! Bilo bi bolje da ti odeš! Kako se samo usuđuješ i pomisliti na takvo što stara vještice!!“ Ona odgovori: „Ne znaš ti ništa o meni prijatelju.“  „Nisam ja tebi prijatelj babuskaro.“  „I pusti me na miru!“ Histeričnom opaskom  sam završio ovaj razgovor.

Zbog uzrujanosti i ubojitih misli koje su se neprestano vrzmlale po glavi kao vinske mušice oko vina, nisam ni primjetio da je vlak krenuo. Dok sam se malo sabrao, misli su mi se nekako vrtjele sve oko ovih događaja koji su se upravo zbili. Zar je to bila nova putolovina jednog pustolova ? Pitao sam se duboko u sebi i pomislio da je to možda znak da se i ja malo uozbiljim i prestanem lutati nepoznatim krajevima.  Ovaj nemili događaj toliko me pogodio da sam skoro u sebi počeo proklinjati onu naizgled nevinu, ali vrlo živu vilu Avanturu. Neprestano su mi se misli rojile oko Avanture. Pitam se u što će se jednom pretvori ona lijepa, blijeda poput snijega i jogunasta djevojka zlatne kose i još zlatnijeg imena Avantura. Naslućivao sam, ali nisam htio priznati sam sebi. SMRT! To postaje ona. Crna i neočekivana Smrt. I počele su odjekivati riječi one dame s djetetom: „Svaka voda se vraća svome oceanu.“ Nemilo, ali istinito riječi su me udarale ravno u srce i tještile. Pogledao sam u staklo vagona i vidio svoj vlastiti odsjaj u njemu. Blijedu masku sa šiljcima raznih pitanja.

Nato uđe neki nezgrapan čovjek, nepedantan u zaprljanom i izgužvanom odijelu, lica nacerena, kao da će plakati,cjelokupnog izgleda kao da je na kraju svojih nervi. Rastreseno upita: „Je li ovdje slobodno?“ Stara nije izustila ni jednu jedinu riječ, samo je zurila u svoje igle i namatala konac na kuglu od vune. „Naravno.“ Odgovorim. Čovjek sav plav i natekao od alkohola i batina koje je zadobio u za vratima neke kavane, sjedne do mene i počinje zuriti nekako samilosno i bespomoćno. Izgledao je kao olinjalo pseto koje slini za koricom kruha. Upitam vrlo kratko: „Jeste li dobro?“ On drsko uzvrati na moje čovječno i istinjsko pitanje koje je natopljenu u još iskreniju brigu za ovim jadnikom: „Ma vraga sam dobro!“ I počinje liti suze. Dalje nastavlja: „Znate li mili moj gospodine, da se već nekoliko dana povlačim u onome gradiću iz kojeg je vlak krenuo  po kavanama i moje oko ne vidi sunca. Znate li da sam očajan, ojađen i boli me duša jer sam ostavio ono najmilije blago, ona zemaljski biser, moju obitelj.“ Izdahnuo sam s gnušanjem i srce mi je počelo snažnije udarati, jer se pobojah da ovaj ovdje, još uvijek u pijanome stanju, ne počinje izvoditi nebuloze. Odgovorim mu na njegove riječi mirnim i zagasitim tonom misleći pritom da ću pogasiti požar usijane glave: „Umirite se. Sada je noć. Ona nam zadaje najveće probleme i tjeskobu. Za neke noć predstavlja mir i počinak, a za neke nevolju koja tek počinje.“ Gledao me jedno vrijeme ispitivačkim pogledom i ko iz topa izgovorio: „Ostavio sam ženu i bolesno dijete koje pati od epilepsije. Sad se kajem i molim boga da snađem snage da se vratim životu, svojoj ženi i bolesnom djetetu. Ali nemam ni jedne prebijene pare.“ Na te njegove riječi stara okrene glavu i odgovori smireno i ravnodušno očima punim zadovoljstva i naslade: „To dijete je već mrtvo.“ Umah se stvorila vatrena atmosfera gorućih kometa koji bombardiraju planet svom žestinom. Onaj jadnik je počeo vikati, plakati, kajati se. Najednom se dignuo, istrčao u hodnik, otvorio prozor i iskočio prije nego što sam uspio bilo što poduzeti. Mislio sam da ću se onesvijestiti i brzo sjeo na svoje mjesto i davao plućima zraka. Stara se nasmiješila i izgovorila: „Ode još jedan. Ah, danas je bio dobar ulov.“ Shvatio sam da imam posla sa samim vragom te uzeh kofer u ruke, obučem mantil i čekah da vlak zastane, jer je za nekoliko minuta vlak trebao ulaziti u slijedeću stanicu. Pomislih: „Idem. Dosta mi je. Ovaj vlak je proklet i začaran. Ova vještica će me još i ubiti. Vlak je stao, a ja pošao prema izlazu iz kupea. Najednom osjetim koščatu ruku starice i kroz zubati smiješak stara progovori: „Sretno putniče. Sretno u potrazi za domom.“ Istrgnuh ruku i brže-bolje pobjegoh iz kupea, a u hodniku se za mnom okrenula visoka silueta konduktera. Izašao sam iz vlaka u zadnji tren. Zastao na stepenici vlaka  i glavu mi je ispunio neki nepoznati vakum. Kad sam skočio sa zadnje stepenice vagona, vlak je već počeo kretati. Udahnuo sam duboko i zaputio se prema jednom lokalu, ali osjetih naglo neku slabost i neizdržljivu bol u prsima. Svijetla su mi se počela gasiti pred očima, koljena su klecala, a tijelo se stropoštalo na šljunak pored pruge. Shvatio sam da umirem. Pokušah pozvati pomoć, ali moja moć govora je zauvijek utihnula. Pomislih u tom sudbonosnom trenutku na onog jelena i košutu  koji se vraćaju kući u svoju šumu. Tako se i ja sad vraćam svojoj kući.

U posljednjim trzajima života vidjeh ispred sebe onu staricu iz kupea koja pruža ruku prema meni i poziva me u svoju začaranu kuću, u vlak koji ne staje ni na kojoj stanici, u vlak koji putuje u vječnost. Konačno sam završio svoje putovanje.