POTRAGA ZA ZLATNIM RUNOM

Umoran ležim na palubi broda, osluškujući pjev osamljenog mora. Vjetar udara u jedra staroga i izmorenog jedrenjaka, izmorenog baš kao i mi, mornari, putnici, tragači i ludi zaljubljenici u pustolovinu i slavu. 

Noć je i blistaju zvijezde u krošnji crnog i gustog svemira. Sve je nekako iznenađujuće mirno i spokojno. Olupina na kojoj plovimo je poput kolijevke u kojima nas majka uljuljkava u miran san, a ponekad nas ta ista brižna i dobra majka davi u još dublji san noći iz kojeg se nikad više ne budimo. Mi, kraljevski mornari kojima su na početku kliktali iz puka, nosili smo  šarene krpice protkane zlatom i počasnim kolajnama, mi kojima su mahali palminim  grančicama, mi ludi jednako tako kao i onaj koji nas je upleo u sve ovo. On je junak koji je u cijelosti obuzeo kraljevu maštu i naposlijetku je porobio njegovo razumsko donošenje odluka. On, taj luđak zbog kojeg sada, ovdje, ginemo kao budale, daveći se u silnoj nemani oluje i valova mora.  On, taj luđak je Jazon. Već sada je sin božji, koji se usudio krenuti u potragu za nečim čega uopće nema, što uopće ne postoji. Naravno.  Traganje za nečim tako velikim kao što je zlatno runo, nije odlika čovjeka, već božanstva  u naravi ljudskoj.  Nekad tako cijenjena i uzorita kraljevska ratna mornarica, koje su se svi bojali i u strahu poštovali, danas na ovoj palubi nije uzor ni sama sebi, a kamoli kome drugome. Više nas se i štakori ne boje. Ta užasna bića koja su odnijela trećinu naših ljudi prenoseći užasne i smrtonosne boleštine. Nekad smo bili nešto, a što smo jadna nam kaša sada. Toliko o našoj slavi. Kada se vratimo u domovinu (ako se ikada vratimo) ljudima će pomahnitati mašta i ispitivati će o nemanima koje smo susreli na putu. Što im možemo reći? Možda istinu? Ne! Nikako! Pričati čemo im priče o strašnim nemanima koje su na nas slali bogovi i vragovi, o zmijolikim čudovištima, strašnim letećim, krilatim sokol-ženama koje su trgale naša jedra i o lijepim i slatkim kao med, sirenama koje su odnijele trećinu naših ljudi. Što im možemo reći? Istinu!? Svi stvarni događaji i nemani koje su odnijele živote naših suboraca kao štakori i morski valovi, moraju potonuti na dno ovog dubokog, plavog mora. Istina mora biti ubijena. Nemamo drugog izbora. I dok se mjesec boje meda zadovoljnim smiješkom malog djeteta smije šapatu noći, u potpalublju se nešto kuha u kotlu nezadovoljstava i bijesa.

Svake večeri se u potpalublju izvode neke igrice. Jednom mornaru vežu oči, pa ga puštaju da zubima lovi štakora, koji trči amo tamo po kavezu i grize napadača po licu. Zatim drugi igraju obaranje ruku i krate vrijeme pričama o svojim domovima ili zadovoljno izazivaju tučnjavu. No večeras su stvari drugačije. Tiho se šapće o pobuni koja bi bila na korist svima prisutnima. Žele svrgnuti kapetana i vratiti se kući. A kako će se vratiti kući, ako je kapetan jedini koji poznaje kartu te koji je jedini pismeni ovdje. Nema nikog u kraljevskoj mornarici tko bi bio pismen, takvi nisu dobrodošli. Tu nije potrebno misliti svojojm glavom, već sliniti za autoritetom konzekventih slavoljubaca. Glupi su ljudi ovdje dolje u potpalublju. Nemaju ni zrno soli u glavi. Da imaju barem nešto u glavi, držali bi se za svoje pogane živote i ne bi lovili štakore zubima. Nisu svijesni svoje primitivnosti. Zar takvi da vode ekspediciju, zar takvi da nas vrate kući! Takvi bi nas potopili pri samom okretanju broda u drugom smjeru. Jadnici. 

Najednom iz daljine, poput iznenadnog huka sove, iz dubine i daljine mora, udari vjetar, valovi se podižu, a brod se počinje naginjati, jedini brod koji je ostao nakon nekoliko ovakvih susreta s ovom golemom štakoricom koja odnosi ne jedan nego stotinu života odjednom. Popnem se na jarbol da promotrim što se uistinu događa u daljini. I vidim golemi oblak pjene i vode, kotrlja se poput Sizifova kamena niz hridinu ravno prema nama. Pomislim: „ Ne stvara se samo oluja ovdje u potpalublju, nego i izvan njega. „  Naglo viknem iz sveg glasa, da me svi čuju: „Uzbuna! Na položaje! Podigli su se valovi!“ Svi ljudi istrčaše na pramac i krmu, vezivajući mreže za jarbol, krmu i pramac, kako bi naši životi ostali na brodu te ih tako ne bi progutale sirene morskog podneblja. Inače moj izum, koji me proslavio negdje prije mjesec dana ovdje na brodu i dao mi ovlasti kapetanova zamjenika. Svi se čvrstu hvataju, a jedan od njih svim snagama čovječnosti i čovjekoljublja, hvata kormilo. Udara u nas prvi val, koji zanjiše brod poput kakve goleme zvijeri, čiji je prvi udar, znak da se približavamo njenom teritoriju te da se maknemo. Rekoh u sebi: „ To je prvi napad, možda će ih biti još nekoliko.“ Prvi udar vala je pogasio sve baklje, koje su osvjetljavale mrklu tišinu noći. Vjetar je zahujao svom silinom i čitavo nebo se streslo od sablasnog krika. Dolazi drugi val, malo jači od prethodnog. Taj val raznosi po palubi sve živo i mrtvo te izbacuje iz grobova morskih dubina ribe i ostalu živu pojavu. Ljudi gorljivo viču, zapomažu, zazivaju u pomoć bogove, drugi proklinju kapetana i skidaju svojim bezdušnim riječima one iste bogove, koje oni druge zovu u pomoć. Netko zavrišti: „Proklet bio onaj koji nas je doveo do ovde, proklete njegove sulude ambicije i ideje!!“ Daljnje vikanje tog jadnika, koji ni ne zna što u afektu čini i govori, zaglušuje poslijednji napad Posejdonovih sila koje su ovoga puta brod nagnule u desnu stranu i gotovo ga izvrnule. Na jarbolu zavičem: „Brzo svi na drugu stranu!!! Mičite se, inače smo gotovi!!! Hajde!!! Brže!“  Izgubio sam svu snagu u bitci  protiv sila prirode ili moći bogova te bespomoćno klonuo. No ubrzo me vratilo u život stenjanje i vikanje preostalih mornara. Koliko vidim, svi su na broju, ako je uopće moguće išta vidjeti. Mrak je progutao brod, potpuna tmina, ispunila je prostor među nama. Nismo ni znali da ležimo jedan do drugoga. Mrak je bio sablast, koja se šuljala i gmizala među nama, mrak je sada bio bog. Pogledah u nebo, a mjesecu i zvijezdama ni traga. Pomislim: „Ugasila se i poslijednja iskra vatre koja nas održava sigurnima.“ Čujem i slušam zapomaganje na palubi, krikove kao da netko nekoga kolje i mnošto nečovječnih zvukova. Sve je imalo prizvuk Hada, a glasovi ljudi su se u potpunosti izmijenili u sablasne zvuke iz podzemlja.  Tko zna do kada bi pustoš, tjeskoba i muka harale, da nije odjedanput bljesnulo svijetlo. Bila je to baklja kapetana. Prošetao se palubom, držeć u ruci vatru, koja je sjala nadom, životom , milosrđem i snagom. Izgledao je poput boga, impozantna pojava poput Prometeja, koji je veličanstvenim koracima lupkao u daske i prigibao se svakom mornaru.

 Baš kao Prometej koji je svakoga poučio umijeću baratanja vatrom, tako i sada on, Jazon dijeli milosrđe, dijeli svijetlo i tjera nasrnule gubice straha izvan rubova još uvijek nepobjedivog broda. Vadi mač iz korica i progovori dubokim glasom, a vjetar zavijori njegovim plaštom, koji je vijorio još uvijek onako junački i ponosno, kada je stajao na pramcu broda zureći u dubine i prkoseći Posejdonu.  „Braćo!!“ Progovara. „ Ne gubite nadu. Moramo se boriti do posljednjeg daha!“ i okreće se u smjeru titranja bakljinog plamena. „Pobijedili smo mnoge bitke kao i sada! Pretresli smo svaki kamenčić i svaku pećinu. Nismo našli ništa. Ne gubimo nadu! Svijet je velik pred nama! Postoji sakriveno blago koje će nas proslaviti, blago koje ima moć oživjeti nas iz kože naših života. Mi smo obećali našem narodu, koji je imao čvrstu vjeru u nas da ćemo donjeti tu relikviju. Mi smo odvažni i ne lomite svoj moral mačevima i rapirima, već se podignite na noge i nastavite potragu. Mi smo prkosili moći bogova na našem putu i jednako tako ih i porazili. Vi ste svjetlo koje je Prometej zasijao u nas. Zamislite kako je njegova zublja svijetlila, kada ju je skinuo s trona. Zamislite samo kako će tek naša zublja svijetliti kada nađemo runo i uzmemo ga iz ruku naših sebičnih bogova koji su tako nalik na stanovnike Hada. Braćo dižite se i ne tugujte, jer tuga oduzimlje život brže nego što mislite. Pustite tugu udovicama i majkama koje oplakuju svoje muževe i sinove.“ Nato korača nekoliko koraka, a jedan od moranra ga prime za gležanj i prkosnim glasom reče: „Ti si lud! Bulazniš! Nije ti dosta da smo izgubli dvjesto ljudi! Hoćeš nas sve poubijati kako bi izliječio svoje fantazije! „ Jazon ga odgurrne i okreće glavu po palublju broda. Digne pobjednički mač i rekne: Tko je sa mnom, neka ustane, a tko je protiv, neka za vjeke vjekova čami u potpalublju i drži se vesla.“ No nitko se ne diže. Jazon samo promatra i sa strahom nešto mrmlja u bradu. Nitko nije izustio ni riječi. Svi su gledali u pod i bili zabavljeni nekim drugim stvarima, ali samo ne onim što je Jazon upitao. Jazon uzdahne i obuze ga bijes, ali umjesto da nešto vikne, baci baklju na daske i otiđe u svoje odaje. 

Siđem s jarbola i pohitam za njim. Od trenutka otkada sam učinio veliko djelo, bili smo dobri drugovi, iako su naši životi bili jako različiti. Pokucam i uđem u njegovu kabinu. Sjedio je u drvenom stolcu, naslonjen na ruke i plakao poput djeteta. Ja izustim: „Kapetane! Kapetane!“ Nato on rekne: „Znaju zar ne? Znaju da runo ne postoji? Doveo sam do propasti kraljeske brodove!“ Pogledao me suznim očima iščekujući neki odgovor od mene. Rekao sam samo jedno: „Kapetane, moramo se vratiti kući. Vidite ljudima su slomljen moral i nada u bilo što. Jedino što žele je otići kući. To će ih izlječiti i dati natčovječne snage.“ S bolnim uzdahom  mi odgovori: „Imaš pravo prijatelju, imaš pravo. Kako da ti kažem. Imam duboko povjerenje u tebe još otkako si spasio moju posadu.“ Umah ga prekinem  i kažem: „Kapetane ne tražite ništa od mene. Znate da ja ne mogu upravljati ljudima. Moramo se vratiti kući. Moramo...“ On nastavi dalje : „Nisam htio tražiti ništa od tebe osim da me saslušaš. Da. Trebam nekome reći što mi je na duši, a smatram da me sada ni jedan bog ne bi uslišio u mojim jadanjima.“ Kažem zbunjen: „Dobro. Hajde . Govorite...“ Pogleda me tako milo, a izgledao je slomljeno kao i sva posada, izmučeno i bez ikakve vjere u mitske gluposti te se počinje jadati: „Sve je to bilo krivo od početka. Kao dijete sam rastao uz mitove o zlatnom runu. Kada sam dorastao, intezivno sam se bavio istraživanjima vezanim upravo o runu. Znaš htio sam dati nešto ljudima. Htio sam najvećim djelom otkriti misterij i biti dijelom tog misterija. Htio sam da me povijest pamti kao prvoga koji je poslije Priometeja dao nešto važno i značajno za ljude. Dao im moć. Bio sam toliko zaluđen tom idejom, da sam stvarno povjerovao sam sebi kako sam ga našao, a onda i sam znaš kako je dalje tekao sljed događaja. Bio sam prosto uvjeren da je tu daleko u morima. Ali nije. Doveo sam sebe, posadu i narod do ivice propasti. Razumiješ! Ne mogu se vratiti kući. Slomio bih moral ljudima i vjeru, a i sam znadeš  da je to važno u životu čovjeka. Je li tako!?“ Pogleda me već sada pribranije i strogo. Nato uzvratim: „ Tako je. U životu čovjeka je važan samo njegov životni optimizam. To drži čovjeka živim!“ On obori svoj pogled i sada tiše počinje pričati, kao da je opet pao u sjetu: „Izgledaš jao pametan. Možeš li išta predložiti da nas spasiš iz ove situacije. Ako se vratimo kući, izvrgnut će nas ruglu. Ako ostanemo, izginuti ćemo u agoniji svojih poslijednjih dana. Svakako je loše po nas. Spasi nas ako boga znaš! Jer ako nas ne spasiš nekako, nikad nećemo biti junaci!“ Opet utone u muk i iščekuje da ja nešto kažem na sve to, a što je najbolje da nas vadim iz ove situacije. Jedan običan član posade, bez titula, i ideala treba biti junak i spasiti svijet od propasti ili gluposti, a njemu je još uvijek do toga da bude junak. Pomalo bijesno odgovorim: „Kapetane !“ Plaho me pogleda. Nastavljam: „Vi dobro znate da biti junak znači ili umrijeti mlad ili poludjeti.“ Nije razumio smisao mojih riječi pa nastavljam raznjašavati: „Vidite. Svi veliki junaci su ili umrli mladi odnosno poginuli ili pak su poludjeli u starosti. Sjetite se Herakla. Da . Heraklo je poubijao svu svoju djecu. Dakle poludio je. Prometej je bio također junak i on je umro u muci za ljude posve mlad. Edip! Od ludosti je iskopao oči! Vidite kako svi junaci završavaju, a vama je stalo da budete jedan od njih!?“  Sad već razdražen mojim riječima progovara: „Što predlažeš!? Što da učinim!?“ Budući da sam u glavi skovao visoki i božanski plan, počinjem objašnjavati: „Jednostavno je. Morate umrijeti!“ U strahu vadi mač i viče: „Što!!? Kako!!?  Jesi lud!!?“ Vidim da se uzbudio pa pažljivije biram riječi: „Ne! Ne! Ne stvarno umrijeti već onako umrijeti. Razumijete. Nećete umrijeti stvarno, već u priči. Kada stignemo u grad, vi ćete pobjeći u neko selo i nastaviti tamo živjeti. Tamo vas nitko neće uznemiravati ni poznati. Izmijeniti ćete svoje ime u neko drugo. Eto možete uzeti i moje Tit makedonski. Naravno ako želite. I to je to. Nitko vas neće ni za što teretiti.“ Stavlja mač postrance i počinje mucati: „Ali... Ali... Ja ću biti zaboravljen! Moja ekspedicija će biti zaboravljena. Neću biti povijest, neću biti uzor narodu!“ Ludost i histerija su dva pojma koji idu ruku pod ruku jedan s drugim. Znojio se od muke i ludosti i u svojoj govoranciji drhtao.  Da presječem te trenutke ludosti i napetosti govorim: „Kapetane! Smirite se! Saberite se malo! Vama će graditi oltare, spomenike, kao i onim velikim i značajnim mitskim bićima i ljudima. Vi ćete biti čuđenje u svijetu.  Uzor mladima i budućim naraštajima. Vi ste bili taj koji  se usudio prkositi bogovima baš poput Prometeja. Narod će vas poštovati i vaš lik urezivati na lončarije i sve predmete koje ljudi koriste. Vi ćete biti njihov bog! Vi!“ Udobrovoljio sam njegovoj želji da postane slavan, ali se ubrzo ozlovoljo. Upitao je: „A kako ćemo izvesti to??“

Umirio sam njegov strah ovim riječima: „Posada se sasoji od ljudi koji su bezglave budale i ginu za svoje uzvišene ideale. Posada je skupina analfabeta čija je jedina zabava loviti štakore. Takva posada će nasjesti na bilo što. Za to vrijeme dok ćemo se vraćati kući, ja ću biti novi zapovjednik, a vi ćete boraviti i biti tiho ovdje unutra. U ludosti i jasnoj opčinjenosti osjećajem zadovoljstva jer se vraćaju svojim domovima nakon godine dana putovanja, neće ni tražiti da vide vaše tijelo. Ako će baš to i trebati, umotati ćemo jednog mrtvog mornara na kojeg sam naišao kada sam dolazio k vama i baciti ga u more. Bez obzira na sve, vaše ime je već sada slavljeno u narodu. Razvedrite se i sudjelujte u mojoj maskaradi! Jasno!“ Potvrdno je klimnuo glavom  i zašutio, ali odjedanput me upita: „A što ćeš reći narodu??“  Odgovorim već sada srdit: „Kako vam nije jasno. Reću ću im da smo se borili sa silama bogova, koji nam nisu htjeli prepustiti zlatno runo. Reći ćemo u nastavku da nam je bilo nadohvat ruke, te da je sišla neka Posejdonova spodoba i ukrala je. I to je to. Budite malo maštoviti!!“ Na zadnje riječi sam se otresao o njega. Primem se za vrata i na odlasku kažem: „ Od sada više ni riječi!“ Zatvorim vrata za sobom i ugledam ispred sebe štakora koji je gricako tijelo mrtvoga mornara. Zamahnem mačem, a oštrica poprimi svjež i ugodno rumen sjaj štakorske krvi. Otiđem pred ljude, koji me u strahu ugledaše i zaviknem: „Ubio sam ga! Ubio sam Jazona! Ubio sam tu varalicu!  Sada vas vodim kući! Bilo je dosta ludosti i luđaka koji nas je obmanuo!!“ Podigoh krvavu oštricu mača u zrak i zaviknem: „Sloboda!“ I svi u jedan glas ponove moje riječi.

Mjeseci su bili dugi, a vrijeme je prolazilo tako sporo. Molili smo sve moguće bogove iz grčkog Panteona da pošalju vjetar koji nas je vodio kući. Naravno valja napomenuti i nekliko oluja koje smo uspješno pobijedili s malim brojem poginulih. Morske nemani na našem putu nisu mogle slomiti mornarsku volju za povratkom i životni optimizam da vide svoje najmilije. Za tijelo Jazona nitko nije ni pitao pa je njegovo ubojstvo polako hlapilo iz sjećanja ove štakorske gomile, a Jazon je gorio od čežnje i sanjao snove o slavi u svojim odajama. Iako se činilo da vrijeme uopće ne prolazi, ipak smo putovali i brže nego što smo mislili. Potkraj naših putovanja pratilo nas je lijepo vrijeme, žarko sunce i naleti bave od maestrala koja nas je neprestano gurkala naprijed, ali i hladila usijane glave moreplovaca. Jednom jedan od mornara uzvikne: „Kopno! Ljudi vidim kopno!! To je naša domovina!!! Tu su naši domovi!“ Svi su uzviknuli u jedan glas shvaćajući da nas sada ne može pobijediti ni jedna sila na ovoj kratkoj relaciji do uplovljavanja u luku. Stigli smo! Narod se radovao prepoznajući Jazonov brod. Posada je sišla, a puk je samo nas dvadesetoricu dočekao s čuđenjem, radošću i cvijećem koje su bacali pred nama. Jazon je prerušen u dugačku bradu i zarastao kosom, pobjegao kao što je bilo i dogovoreno u neko susjedno selo te promijenio način svojeg života, ali uvijek ponosan na Jazona koji će krasiti oltare svetišta, koji će biti dizani u čast tom velikom stradalniku, ali i borcu s bogovima. Dočekala nas je i kraljevska garda. Kad sam kralju ispričao o nevjerojatnim borbama koje smo vodili s bogovima oko vrijedne stvarce zlatnog runa te kad sam mu napomenuo da nas je glavni junak,  Jazon spasio od ralja morske zvijeri i pritom poginuo, nastalo je opće zaprepaštenje. Na svu moju sreću i sposobnost dobrog uvjeravanja u laž, kralj je povjerovao, a s time i svi njegovi dvorjani. Bilo je bitno da se uvjeri kralja u laž, a sve ostalo je počivalo na autoritetu kralja.

Kraj velike potrage za nemogućim i mističnim se isplatio. Posada je odlikovana s kolajnama i počastima države, a najveća počast je pripala najvećem među nama, Jazonu. Sada se pamtio kao najveći čovjek, gotovo bog, koji se usprotivio (baš kao Prometej) bogovima i prkosio njihovoj tiraniji nad ljudima. Jazon je bio idol, predmet slijepog obožavanja među fanaticima koji su se zaklinjali da će jednog dana naći zlatno runo i pobijediti bogove. On, Jazon je dobio što je htio. Postao je legenda. Postao je neugasli mit. Postao je baklja prosvjetljenja te simbol napretka, jer se usudio krenuti u potragu za nemogućim. A osuditi se je cijena napretka. Tek ugasla iskra mita o zlatnom runu  u svijesti puka,  zapalia je golemu, veličanstvenu vatru  Jazona . A ja, Tit makedonski (ime koje se zaboravlja)  povukao sam se iz javnosti i kao što rekoh, moje ime biva brzo zaboravljeno. I čega je sve ovo bilo vrijedno? Čega sam na posljetku ja simbol? Možda simbol razuma i prave pameti!? Možda, ali više vjerojatno simbol odanosti? 

Putevi kojima putujemo su čudni, ali jedino i isključivo korišteći razum, čovjek ne može zastraniti u fikciji i vlastitoj gluposti. Pravi junaci se kriju iza zavjese svijeta.