POSLIJEDNJI TRENUCI GUSTAVA MAHLERA

Jedina prava pokora i kazna za grijehe nevaljala  života je smrt. U smrti saznajemo tko smo i što smo  te peremo u rijeci mutne vode svoj krvavi obraz.

Sjedim u sobi za klavirom. U polumraku slušam gnjev i tjeskobu tišine. Kroz poluotvorene kapke radne sobe bujica mjesečeva srebrna osmjeha slika po zidovima krajobraze koje nikad nisam posjetio. Ili možda moje grijehe? Svejedno izgleda jezivo. Nalakćen sam na klavir, jednom rukom prebirem po notama nevješto napisanim na radnoj bilježnici, a drugom pridržavam glavu koja je preteška da bi je tijelo moglo nositi pa je moram držati. Misli su najveći ubojica čovjeka, samo misli i sjećanja. Toliko me boli što sam pogriješio u životu. Toliko jako da se ne da izdržati! Izgubio sam već jednom srebrni broš, a gledam kako spodoba otimlje i drugi iz moje škrinje najvećeg blaga.Sigurno je već jutro!? Nemam pojam o vremenu ovdje u tmini ove sobe. Samo jedan mali prozorčić koji rijetko kada ugleda svijetlo bijela dana, jer ga zatvaram noćnim kapcima da me ne ometa u radu svijetlost sunca. Utroba mi se steže i boli, a glava vrije nekom paklenom magmom. Osjećam se poput vulkana, osjećam da ću uskoro eruptirati. Trenutno sam u tupom raspoloženju, neobjašnjivom delirijumu života. Ne znam procijeniti situaciju, ne znam što, kako ni gdje. Nemam više živaca za skladanje. Dosta mi je više izvođenja onih jezivih zvukova u kojima je i sam on utkan, ta spodoba koja mi je uništila život svojim pričama o slavi i moći i glupavim obmanama obmanula moju dječačku osjetljivu maštu  i poimanje života. 

Sjećam se kao da je bilo jučer, kao da ga i sad u sojoj glavi čujem kako dubokim baritonom govori i tješi me. Sjećam se njegova izgleda. Visok, širokih ramena, razbarušane kovrčave kose crne poput mraka i oštre poput jezika kojim je rezao grkljane naivnih duša. Obučen u frak s bijelom kravatom u stilu Luja VI. Oči su mu plamtjele i rezao mi je vrat svojim pogledom. Samo s nekoliko riječi je zadobio moju potpunu pažnju i naposlijetku dušu. „Gustav.“ Pozvao me po imenu svojim žamornim glasom, ali umilno i očinski. „Gustav dijete.“ Na te riječi sam samo zurio u njega i nisam imao što reći u svoju obranu osim samo slušati.  Približava mi se i nastavlja dalje, snebivajući se nekako usiljeno zbog zvukova koji su dopirali iz susjedne prostorije gdje je moj otac zlostavljao majku. „Bojiš li se tih zvukova Gustave? Ma hajde velik si ti dečko. Takvim grubijanima treba stati na kraj.“ Tada sa samo šest godina, čudio sam se zbog pretjerane skrbi jednog stranca koji mi je nudio prividnu slobodu iz toga pakla koji sam proživljavao ne shvaćajući u kakav pakao ću sada dospjeti. Koža mu se rastezala kao plastična masa, a podbradak skupljao poput rebara harmonike. Nije odustajao od svoje zle primisli da me učini robom svoje fantazije vladanja svijetom. Zazivao je moje ime kao kakva brižna majka, ali iako sam bio malen, osjećao sam kako postoji nešto zlokobno u njegovu glasu. Kretao se po sobi razmečući se sablaznim pokretima tijela, a njegov glas je u meni izazivao jezu te se nisam mogao pomaknuti s mjesta. Upita me : „Želiš li poći sa mnom? Želiš li se maknuti od ovoga ovdje? i počeo mahati rukama. Želiš li i ti biti poput tvojeg pijanog i bezosjećajnog oca?“ Naglo sam zadrhtao i glasno rekao: „Ne! Ne želim!“ ne sluteći što sam tada učinio. Sam sam sebe stavio okove ovog čudovišta. On dalje nastavlja: „ Ja ću te uzeti u svoju zaštitu i skrb te napraviti od tebe čovjeka, čovjeka o kojem će se nadaleko čuti, čovjeka koji će skidati zavijezde golim rukama. Ja ću te držati u svojem naručju da budeš viši i veći. A što ti želiš raditi u životu? S čime se želiš proslaviti? Ha, o čemu sada razmišljaš?“ Te njegove pogane riječi su me dobrano namučile da sam jednostavno na kraju svojih intelektualnih snaga rekao: „Da. Želim poći s tobom! Želim svirati i stvarati glazbu tako da ječi  i zveči, da para uši, da napaja usta duša koje su izgubljene.“  On me pogleda i nasmije se te kroz tihi šapat prozbori: „Bravo mali, bravo. Tako treba. Treba željeznom šakom odlučnosti udariti o stol gluposti i vladati.“ Od tada me svake večeri posječivao i poučavao svemu što je znao, ali začudo njegovo znanje je bilo golemo. Dani su prolazili, a i godine, a ja sam bio obmanut i nisam shvaćao kako manipulira mnome ona životinja koju sam volio poput oca. Pripremao me za prve skladbe, govorio kako treba skladati te u svaku skladbu uvrstio i djelić sebe, svoje đavolske zavodljivosti koja je zavodila preko moje glazbe buduće naraštaje koji su je opisivali kao bolesnu i razdražljivu, ali su je i obožavali. Rastao je moj ugled, ali i njegov ponos. Imponiralo mu je što od mene stvara svoju vlastitu sliku i priliku. Sve više sam vremena provodio skladajući i stvarajući. Živio sam i dušom i srcem za svoju glazbu. Živio sam poput pustinjaka, a onda mi se dogodilo nešto najljepše, Alma Schindler. Rodila mi je dvije djevojčice. Tada je nastupila nevolja. Provodio sam više vremena sa svojim novorođenim kćerima, a manje sam se posvećivao onoj zvijeri koja je slinila nada mnom i željela me samo za sebe. Pa i ja sam bio njen jer sam se prodao tom odvratnom biću. Bio sam njegov rob. Da me potakne kao što se on izrazio: „Bilo je to za tvoje dobro vjeruj mi!“, uzeo je dušu moje malene Marie. Tada sam se zakleo da ću ga ubiti kako god znao i umio. 

Iz muke mojih sjećanja probudi me neko komešanje. Zbog suza koje su mi zamutile sliku stvarnosti, nisam raspoznao njegov veličanstven lik. Ovaj puta je bio prekriven plaštom. Gledao sam ga isto onakvim pogledom kao i nekada dok sam ga promatrao sa strahom i čuđenjem kao dijete, ali sada s mržnjom i mukom.  „Ništa ne pišeš?“ Upita me. „Ne.“ Odgovorih sav kipteći od ljutnje i bijesa i bacih svoju bilježnicu s notama pred njega. Kada je stupio na mjesečinu, krenuo sam ga  žustro osuđivati: „Došao si po nju je li? Došao si uzeti i nju? E da znaš neću ti je dati, a neću više ni stvarati! Dosta mi je bilo tvoje tiranije! Dosadilo mi je slušati tvoje zvjerske krikove koje sam morao ukomponirati u glazbu. Dosta! Dosta! Čuješ li!? Ne želim ti više služiti. Ne želim tvoju slavu i moć! Ionako meni nije to trebalo nego tebi! Tebi je trebao netko da se ti objaviš po svijetu! Ti si imao plan iskoristiti me da bi proslavio sebe! Zar ja moram toliko ispaštati pored tebe!? Zašto mi otimlješ najmilije? Iščupat ću ti poganu dušu vražino, ako je uopće imaš!“

 Umorio sam se od ljutnje i bjesne govorancije. A on se nasmiješi sotonskim smjehom koji mi je ledio krv u žilama i slamao kosti koje su pucale poput kostiju žrtve pod očnjacima zvijeri. „To je bilo za tvoje dobro. Tako i sada. Ja je moram maknuti da bi ti mogao dalje u miru raditi. Tvoj sveti savez s Almom je bio pogreška. Ona te samo sputava! Umjetnik je onaj koji se odriče svega. Umjetnik se žrtvuje za svoju umjetnost. On se odriče čitavog svijeta jer je svijet jedna velika požuda!“ Tim njegovim riječima zadao sam pljusku: „A zašto si ga takvim učinio vražino, zašto? Ne čini li ti se da je svijet pod tvojom šapom đavolji gade postao požudan. Zar nije tvoja ruka otvorila Pandorinu kutiju zala. Ha!? Zar to nije istina!“ Znao sam da mogu vikati do mile volje jer me neće nitko čuti, jer su svi bdjeli uz moju kćer Annu koja se tresla u groznici. Samo sam ja bio udaljen od nje dok me je najbolje trebala. „Uništio si me! Svu životnu radost, pretvorio si u pakao! Što si mi dobroga unio u život!“ Vidio je koliko sam razdražen pa me počeo još više razdraživati i izluđivati svojim riječima,  jer je volio moju muku, jer me volio gledati kako patim. „Zašto misliš da sam te upropastio? Pa dao sam ti sve. Sam si želio biti velik, slavan i bolji od svog nasilnog oca. Zar želiš takav život? Zar želiš da te pijanog po jarcima skupljaju? Što misliš kako bi bila tvoja Alma sretna kada bi je šamarao kao što je tvoj otac tvoju majku tu milu i povučenu, plahu ženicu? Misliš da te ja žrtvujem za sebe? Nemoj biti glup! Oni vani te vole, obožavaju. Budući naraštaji kliću i pjevaju ti himne kao bogu. Ti imaš sve. Ti si njihovo zlatno tele kojem će se vječito klanjati. Zar si želio postati Mojsije koji kvari svako zadovoljstvo i ljudski trud razbijajući pločama kip kojeg su ljudi mukom i znojem slijali? A on? Što misliš ? Da li je on bio pravedan i tko mu je dao te ploče? Možda Bog? Sam ih je izradio! Želio je biti slavan poput tebe, želio je biti bog! Nisi li tome težio? Zato šuti i slušaj svojeg dobrog tutora koji te čuva i udovoljava u svemu. Shvatit ćeš jednog dana da sam ti činio samo dobro. Premalen ti je djetinji mozak da bi mogao razmišljati kao odrastao čovjek. Zato sam ti potreban ja!“ Nasmije se na to, a ovu posljednju riječ „JA“ izgovori tako strasno da mi je neprestano odzvanjala u glavi.  „Nećeš me pobijediti“ kažem. „Ti, vražina si bez mene ništa. Bojiš se da ako te ostavim da ćeš potonuti u zaborav. Toga se bojiš! Misliš da sam toliko glup da ne znam da me iskorištavaš cijelo vrijeme. Misliš da ne znam!?“ Pakosno odgovori: „Jesam li te kada udario? 

Milovao sam te kao najzlatnije, milo zlato, a da si kod njega kod one pijanice, ne bi se ni znalo od čega si.“ Osjetio sam u sebi nagon za obranu očeve časti, podigoh se sa stolice i apostrofiram: „Ne spominji moju obitelj koja je bila poštena i tisuću puta vrednija od tebe! Ti si našao mene! Ja te nisam zvao! Ti si bio taj kome je potrebna samilost i pomoć, a ne meni! Da sam trebao pomoć tvojih mračnih sila, bio bih te i zazvao! Ali nisam! Ti si došao k meni! Ti rugobo i ubojico!“  Naglo se zaleti prema meni i zgrabi me svojim jakim i koščatim šakama za vrat i prozbori: „Više ni riječi! Jesi čuo! Više ni riječi ne želim čuti od tebe!“ Pusti me i ode po onu bilježnicu. Podigne je i turne u ruke ovim riječima: „ Duguješ mi toliko. Napiši do kraja ovu simfoniju, a onda ću otići. I nikada više me nećeš vidjeti. Pustit ću tvoju jadnu obitelj na miru, pustit ću te krhotine da leže u mraku života. I tebe ću pustiti da plaćaš cijenu stvarna života te da ga osjetiš dušom i tijelo jer si ti sada živio u blagostanju, a sada započinje muka. Vidjet ćeš kako je on težak, vidjet ćeš!“ Zadnje riječi prozbori kroz zatvorene zube i bio je ljut ko sam vrag. Na te riječi sam odgovorio : „Neću! Odbijam raditi ovo za tebe! Radi si sam svoje simfonije! Skladaj! Misliš da ne znam kako si i njega mučio? Onog doktora Faustusa prije mene? Misliš da ne znam kako si ga mučio cijele noći da piše knjige i proučava, da radi za tebe, da objavljuje tvoje riječi pomame i taštine? Što misliš da si mu dao neko prosvjetljenje!? Ništa ti ne znaš više od mene, više od ljudi! Jednaki smo, ta iz iste smo utrobe izašli! 

Iscijedio si i poslijednju kap života Faustusa. A zašto ? Samo da bi imponirao svojoj moći koju si izgubio nakon pada s neba? Što misliš tko si ti da nam sudiš? Tko si ti da otkrivaš tajne ljudima? Otkrio si samo muku i patnju! Eto to si otkrio! Misliš da je Adam bio sretan kada si mu govorio da može biti poput boga? Misliš da je njemu bilo lako kada si optužio Evu za zlodjelo i oskvrnuće! Želio si je odvojiti od njega kao što želiš moju obitelj odvojiti od mene! To je tvoj plan! Ali on te je pobijedio! Pošao je za njom! Nije dopustio da ga ti masakriraš svojim riječima i napastuješ zlom voljom! Vidiš i ja ću te pobijediti! Vidjet ćeš pa makar mi to bilo zadnje u životu!“ Na te riječi pobrza za mnom i boksačkim krošeom me strovali na pod. Vikao je ko sam vrag: „ Ne, ne moraš je dovršiti! Znam ja dobro tko će je dovršiti! Tvoja draga žena! Ona poznaje tvoj ukus i način rada, a izrazito je talentirana! Ona će je dovršiti i dati svijetu, ona!“  Podigao sam se, zatim turnuo ruku u džep i izvadio maramicu te brisao krv koja je potekla zbog luđačkog ispada Sotone.  Nakon tog izustih: „Čekaj! Uzmi mene, a njih ostavi! Molim te pusti ih na miru! Daj da dovršim simfoniju, a onda me povedi!“ Nasmija se na moju bespomoćnost, pogleda vatrenim očima i reče:“Naravno, ti ideš svakako sa mnom. Što,  mislio si da ću te samo tako pustiti? Neee! Pa zašto sam se ja tako dugo trudio oko tebe da bih te sada odbacio kao staru, istrošenu  kabanicu? Ti ideš sa mnom, a tvoja će žena predstaviti tvoje radove i dovršiti ovaj.“ Umah se zaleti u mene, a moje se beživotno tijelo stropošta na pod i počinje drhtati, a ja sam stajao tik do njega prateći kako moje beživotno i izmrcvareno tijelo grca, loveći se za slamku života. 

Postao sam duh. No on me nije odmah poveo sa sobom u svoju nečastivu kulu, već sam u muci i gnušanju gledao kako se članovi moje preostale obitelji gomilaju oko mene i žele pomoći, ali bez uspjeha. Tijelo se ugasilo kao poslijednja iskra u plamenu života. Promatrao sam  kako se pretvara u razne ljude koji su moju ženu nagovarali da dovrši simfoniju i objavi moja dijela. U svojim nastojanjima je uspio. Njegove žive maske su bile dovoljno uvjerljive da s njima postigne cilj. Ipak radovalo me to što je njih dvije ostavio živjeti i više ih nikad nije posjećivao. A ja? Ja sam sada negdje daleko u dubini tmine gdje se izlijevaju potoci krvi, gdje zavijaju arije duša koje zapomažu i gdje vatra gori nekim čudnim sjajem, daleko čudnijim nego što je to sjaj zemaljske vatre. Tamo gdje se sada nalazim, zvijezde su izgubile sjaj, a čovječji duh nadu u spas.