EVANĐELJE PO KRISTU

Noć je. Debelo meso samotne udovice, primiće se prozorskim oknima te zamagljuje vid umornog putnika, koji koraca u mislima kroz te bogate naslage straha, jeze i tjeskobe koje uporno pobuđuje noć. Nema zvijezda na vidiku. Oblačno je. Mjesec je ugasio medeni sjaj svoga života pred naborima haljine one opasne i bludne ženskadije, noći. Noć je kupleraj iz kojeg se čuju poneki zvukovi naslade i divlje strasti i ništa više. Krik u noći je poput ženskog krika koji pobuđuje muški falus u trenutku ekstaze koju proživljavaju ljubavnici. Noć je kor tihih i skrivenih glasova što uznemiravaju umornog čovjeka koji skapava od jada i muke za ovim stolom. O kako zavidim ljubavnicima što u naručju jedan drugome drže srce i šapuću o dalekim krajevima koje će posjetiti njihova mašta, a možda i oni sami.

Sjedim tup i preoptetrećen poslom za radim stolom u mojoj maloj i neurednoj radionici, koja nalikuje na kakvi rimski skriptorij s razbacanim svicima i drugim pomagalima koja služe za odgonetavanje tajni mrtvih riječi na pergamentu i papirusu. Preda mnom sije električnim sjajem  mala stolna svjetiljka koja jedina u svoj ovoj prostoriji rasvjetljava djelić mene koji sam okružen sveopćom tamom tajni i straha pred onim što me progoni. Ono što me progoni jest pisana riječ ovih mrtvih i davno zaboravljenih spisa. Ne znam zašto neke stvari jednostavno ne možemo zakopati za vjeke vjekova i nikad ih više ne otkapati. Sve ovo preda mnom je već bilo otkriveno i ponovno zakopano. Provodim ovdje sate i dane svoga života, tragajući za nekakvom tajnom, za nekakvim nemogućim mitom koji samo postoji u fantaziji mojeg mecene koji me unajmio samo da bi uslišao svoju ludu želju za isticanjem u javnosti. Financirati i voditi takav jedan projekt, takvu značajnu ekspediciju, koja bi uzdrmala temelje javnosti i svjetske povijesti je vrijedna velikog priznanja i goleme zlatne kolajne koja daje sve povlastice u društvu. Ta kolajna je očito i ulaznica u nebo. Moj protestata, Alfred Zagrajski je pomahnitali luđak, koji je unajmio moju spretnost i moje kompetencije u poslu kojeg sam najviše volio čitavog svog jalovog života te ga raadio profesionaln. To je naravno arheologija. Uspješan sam arhgeolog koji voli prekapati po mrtvim i u davnoj prošlosti zapečaćenim grobovima u kojima počivaju veliki ljudi,  aristokrati, moćnici koji su vodili i obmanjivali narod. Ja Maksimilijan Kaltnecker sada vodim ovu ludu srednjovjekovnu potragu za nekom vrstom svetog grala. Sve u svemu, čudno je to da se ja, jedan židov zanimam za kršćanske stvari za neko skriveno evanđelje, za neku ludoriju zbog koje je i moja mašta u potpunosti pomahnitala. Moje židovsko prezime Kaltnecker upravo govori o mojem karakteru, o hladnoći i zaleđenosti mojih osjećaja te o grubom, bezosjećanjom zadirkivanju. Hladni zadirkivač.Kalt i necken. Da. To je prijevod mojeg prezimena. 

Istinabog volim zadirkivati ljude, posebice svojeg dvadesetogodišnjeg nećaka Milutina Kaltneckera koji upravo sada kao uspavana ljepotica spava za svojim radnim stolom na povijesnim spisima koji bi mogli biti od velike važnosti za napredak društva. Ludi zaljubljenik u starine, baš kao i njegov još luđi stric Maksimilijan. Roditelji su mi ga dali na brigu. Studira arheologiju pa mu praksa kod mene dobro dođe. Osim toga, poučavam ga još nekakvoj praksi. Hmm. Osvajanju žena. To nam je u krvi. Istina on je jako plah, ali ja znam da treba probuditi uspavalu zvijer te da je sve onda u njaboljem redu. Jedan je sat ujutro. Pišem pismu svojem meceni u vezi ovog pergamenta kojeg sam upravo istražio. Izvještavam onu budalu o svakom svojem rezultatu. Što da sada napišem? Što? Zar da napišem : Dragi moj meceno, opet ne nađoh ništa. Mislim da je potraga za nekakvom stvari koja uopće ne postoji bespotrebna i suluda. Da. I što bi on na to odgovorio. Očito : Mrcino lijena!! Ne da se tebi raditi! To je to! Radi i istražuj dalje!! Mislim da bi me njegov živi i kreštavi glas potpuno dokrajčio. Nešto sam našvrljao. Nešto posvema kratko. Pečatim pismo i ostavljam ga na stolju. Zatim se strovaljujem u postelju u olovan san iz kojeg me ni jedno zvono, a ni top moga probuditi.  

Spavao sam upravo kao tisućugodišnji faraon zakopan u svojem sarkofagu i fino hrkao. A onda netko razmeće stvari po sobi i posprema. Probudim se i ugledam kako se i moj nećak budi te trlja oči. Najedno začlujem glas svoje služavke: „Dobro jutro gospodine. Ove noći ste dugo bdjeli nad spisima.“ Sa zanimanjem  dalje izusti: „I jeste li što našli gospodine??!“ Zakašljam se jer me ovaj suhi i otrovan zrak od svih prašnjavih spisa gotovo zadavio te odgovorim:  „Dobro jutro i vama. Ne biste smjeli biti tako znatiželjni, ali nisam našao ništa. Još uvijek ništa. Dovraga i ta potraga za suludim.“ Gledao sam nejzinu figuru, koja je sad nekako oronula, baš kao kakva mumija, koju je napustila sva životna snaga te kojoj su svi životni sokovi iscurili negdje postrance, ali svejedno se nasmiješim. Ona mi uzvrati  s još uvijek vedrim i djetinjim smješkom. Pomislio sam na nekadašnje njezine neistražene krajolike, planine, gore, duboka mora, zavijutke, ravnine, kosine i čitavu njezinu geografiju koju sam marljivo poput kakvog konkvistadora otkrivao i osvajao baš  u ovom krevetu, baš na ovome mjestu. Dođoh k sebi od svih tih misli i kažem: „Budite molim vas ljubazni te odnesite ovo pismo na poštu. Hvala unaprijed.“ Opet onaj smješak vražićka te mile i umilne rijeći: „Ostavila sam vama i mladiću ovdje na stolu jelo. U slast.“ I ode. Nećak se proteže i glasno zijeva. Ja srdit kažem: „Upristoji se malo! Zaboga dijete! Pa ne možeš se rastezati ko da si u svome krevetu. Ipak je to moja soba.“ On se odmah brani: „Oprostite striče Maks. Nisam mislio ništa loše.“ Ja se nasmijem i odgovorim: „Šalim se samo. Znaš da te uvijek zadirkujem. Nije to zbog toga što te mrzim, već zbog toga što si mi doista drag“. Nećak priđe k stolu i krene jesti. Ja ga upitam: „Što misliš kako je mumijama u sarkofagu? Da li one imaju užitak rastezanja baš onakav kakav je maločas tvoj bio!?“ Milutin se glasno nasmije, a i ja prasnem  u smijeh. Dalje nastavljam: „Znaš mili moj Milutine da mi je jako drago što ću imati nasljednika u ovome poslu. Moje pohvale i prezime koje nosiš će ti biti dobra odskočna daska u život. Pitam se zašto si baš inzistirao da postaneš arheolog? Hoću reći zašto želi to studirati?“  Nećak ošinuo pogledom i zastao u trenutku svojeg svetog čina jedenja te kaže: „Znaš ti si mi uvijek bio uzor.“ Ja na to prepun ponosa odgovorim: „No dobro je ne moraš mi se sada ulizivati. Ja sam to shvatio na samom početku. Poznajem te dobro pa čak i bolje od tvojih roditelja. Ti si pravi izrod obitelji kao i tvoj stric.“ Nato obojica prasnemo u smijeh. On nastavlja: „Znaš. Htio sam putovati svijetom, istraživati prostransva starog i zaboravljenog svijeta i prije svega steći neku slavu“. Naglo presjećem: „Samo to! Samo to! Kakv si ti to čovjek! Već sam ti jednom rekao. Što ti znači oploviti svijet, ako ne razumiješ zašto postoje sve te evolucije i revolucije. Arheologija nije samo znanost. Ona je nešto više od toga. Ona je oživljavanje mrtvog, otkrivanje načina na koji su ti ondašnji ljudi živjeli. To znači oživljavanje mrtve riječi. Vraćanje u život . To je magičan i sveti čin. Kako samo možeš reči da te zanima slava! Stvarno si izrod ove obitelji!“ Nećak me preneraženo gledao, a ja se mu nasmijem u brk pokazujući mu kako sam ga opet prevario te kako sam dobar u zaidrkivanju. On se nasmije i olakša svoje raspoloženje te upita: „Čuj striče. Što onaj tvoj mecena, kako ti kažeš, traži od tebe. Nije mi točno jasno što tražimo. na početku si mi nešto natuknuo, ali to je jako malo. Očinskim nagonom potaknut, počinjem objašnjavati: „Gledaj. Stvar nije tako jednostavna. Onaj luđak koji financira ovu ekspediciju, želi naći jedno evanđelje koje je prema njegovom mišljenju najvrednije i izravni je nauk velikog Isusa Krista.“ Nećak me prekine: „To je kao peto evanđelje?“ Ja odbrusih vrlo snažno: „Šuti kopile jedno i slušaj pobogu!! Postoje četiri evanđelja. Sama riječ evanđelje dolazi od grčkog izvornika “ euangelion“ što znači objava ili radosna vijest. U povijesti nakon njegove smrti i uskrsnuća kako je to pisano u kanoničkim evanđeljima, nastala su i lažna evanđelja te heretički nauk zvan gnoza. Prati me dobro. Ovo govorim samo jedanput.“ Izbuljenih očiju samo klimne glavom i prestaje žvakati hranu. Nastavljam: „ Vidi. Sva pisana evanđelja su nastala nešto poslije Kristove smrti. To znači da su bivala prenošena usmenom predajom. No osim Kristovih učenika, postojali su i drugi, koji su to shvatili na drugačiji način te su to tako individualno izložili u svojoj verziji tumačenja. Zato su i postojala tolika evanđelja u povijesti. To bi se moglo usporediti s novinarima. „ Pričao sam živo te gledao kako u potpunosti zaokupljam pažnju svojeg nećaka, koji je upijao svaku moju riječ. 

Dalje pričam: „Onaj novnar, koji prvi stigne na mjestu događaja, će taj događaj opisati onako kakva ona zaista jest. To znači da u njegovim novinama ima puno istine. Ali drugi novinari koji nisu prisustvovali tom događaju, dakle nisu bili na licu mjesta, oni će vijest objaviti prema nekakvim natuknicama koje su pričali drugi ljudi ili će prepisivati iz već postojećih novina koje su objavile tu vijest. Da ih nitko ne bi optužio za plagijat,dodaju nešto svoje i tim e prikrivaju pravu istinu. Ako se usporedi njihova vijest i vijest novinara koji je pisao na licu mjesta o tom događaju, vjerojatnije će biti da će se njihova vijest više cjeniti. Prvotna crkva je morala imati dobre naučnike i stručnjake, koji će utvrditi istinitost ili neistinitost tih evanđelja.“ Nećak je nijemo gledao, a ja sam uživao u tome što ga svojim naukom mogu prosvijetliti. Nastavljam: „Crkva je radila kategorizaciju, iz širokog izbora djela uži i tako dalje, dok nije došla do četiri evanđelja koj e poznajemo kao Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo.  Pitanje koje bi sigurno postavio da nisi u takvom suhićenju bi bilo zašto baš četiri? E vidi. Postojala su četiri glavna kršćanska središta Antiohija, Sirija, Jeruzalem i Rim. Svako je imalo jedno od evanđelja. Utvrdivši identičnost ili sličnost tih četiriju evanđelja, crkva ih je uvrstila u kanon. Kanon inače za tvoju obavijest znači pravilo. Dakle sva ostala su bila ili spaljena ili su ih neki pristalice gnosticizma negdje sakrili. Zato sada mi imamo svitke s mrtvog mora i tako dalje. Njih su tamo sakrili pripadnici raznih sekti, a jedna vodeća heretička je bila gnosticizam, da bi ih očuvali od spaljivanja. Naš zadatak je da od svih tih skrivenih i zaboravljenih spisa prepoznamo i pronađemo evanđelje po samom Kristu. To  znači da moramo izbor od svih tih evanđelja svesti na jedno jedino od kojeg je krenula ova ludnica događaja.“ Nećak mi naglo upadne u riječ: „Pa to je u potpunosti  suludo! To je uzaludno trošenje sredstava na nešto što ne postoji. Isto su tako srednjovjekovni kraljevi trošili novac iz kraljevske riznice na ekspedicije koje su tražile sveti gral koji nikad nije ni postojao. Što ako je samo legenda to Isusovo evanđelje upravo onakva raspojasana legenda kao i sveti gral!!??“ Nasmijem se te rečem: „Dobro je odmori malo. Pojedi što imaš i obuci se. I ja ću nešto baciti na sebe pa onda idemo dolje u kavanu nešto konkretno toplo pojesti i popiti te se malo raspojasati od ovog posla u ženskome društvu. Usput vidio sam te kako gledaš onu jednu namigušu dolje u kavani. Hajde idemo!“   

     

Kavana, moje omiljeno mjesto. Mjesto radosti, veselja , zaborava svih briga koje na stješte i razapinju našu jadnu egzistenciju. To je sveto mjesto, jedan veliki portal iz kojeg su se rađali revolucionari svjetske misli, revolucionari novoga doba, jedan veliki olimp svih boema koji su svojom žrtvom na križu umjetnosti dali narodu znanje, spoznaju i produhovili svijest. Iz kavana su nicali svjetski poznati pjesnici, slikari i revolucionari. Baudelaire, vlaho Bukovac, Karl Marx, rađali su novo doba u mukama ovog malog kazamata, ova četiri zida. Kavane su bile katakombe novoga doba, nova religija koja nas je sve pomirila. Zato često posjećujem kavane, ali i s razloga što sam nekada davno ovdje upoznao razuzdanu ženskadiju, koja je pobjegla iz raja nebeskog te iskusio podosta s tom istom ženskadijom. Ulazimo u kavanu koja je uvijek bila vesela i radosna, bez prizvuka ikakve tuge. Rekao sam nećaku: „Nađimo si dobro mjesto i ostanimo barem do podneva, a onda na posao.“ Naručio sam nam obrok i navalio jesti kao kakva izgladnjela životinja koja nije jela tri dana. Zapanjivao sam apetitom sve oko sebe, ali i samoga sebe. Nećak me promatrao u čudu. Prišle su nam i žene, a nećak je neprestano zurio u jednu zgodnu mladu namigušu. Bocnem ga i kažem: „Ma hajde! Neće ti biti ništa. Znaš da neću ništa reći tvojim roditeljima. Hajde zabavi se i malo izbij iz glave one proklete pergamente, a i ja ću uskoro.“ Milutin klimne glavom i otiđe za onom namigušom, koja ga je baš iščekivala. Zapuhnuo me oštar miris parfema one ostale debele ženskadije, koje su se brusile svojim erotskom figurom o moja ramena. Ubrzo i ja krenem za njima. Sati su prolazili u blaženstvu koje sam proživljavao. Izgubio sam pojam o vremenu, pojam o stvarima, pojam o svemu. Iz tog bajnog i pomalo jezivog sna, probudi me nečija vika koja je zazivala moje ime. Bila je to moja služavka. Dignem se, obućem i potrčim do mjesta s kojeg je dopirao glas. Služavka vikne: „Gospodine! Dođite brzo! Vaš mecena je stigao i čeka u vašoj radnoj sobi!“ Problijedio sam od muke i rekao: „Dobro! Stižem. Ugosti ga s bilo čim.“ Pošao sam po nećaka, koji je sada sklupćen ležao u sobi ispunjenoj mladenačkim mirisom divlje strasti i jetkog mirisa znoja i daha i ispričao što se dogodilo. On naglo ustade i pođe za mnom. Pred kućom je bio parkiran veliki automobil limuzina. Neka dva čovjeka su stajala pored njega. Mrko su me pogledali i pokazali ukočenom gestom da me „gazda“ čeka. Uđoh sav u strahu u radnu sobu i zateknem mecenu kako premeće neke od spisa. Pozdravim, a on mi odzdravi i pokaže iisto onakvom hladnom i ukočenom gestom da želi nasamo razgovarati sa mnom. Nećak me ostavi i otiđe u svoju sobu, a ja sam sada bio prepušten hladnim i ubojitim riječima i optužbama koje su padale na moju glavu kao jesenja kiša. Poštovani i plemeniti gospodin  Zagrajski kaže: „Tako dakle! Vi se smucate uokolo umjesto da radite! Zato i nema rezultata. Ne trošite moje strpljenje!!!“. samo sam šutio obarajući oči u pod i drhteći u sebi ne od straha već od bijesa da prerežem vrat ovog luđaka.  On neprestano mrmori, a ja ga pobožno slušam i tresem se. Nastavlja dalje: „Rekli su mi da ste najbolji od svih. Rekli su mi da ste dosad davali najbolje iskopine javnosti. Što se sad dogodilo? Kako? Zašto? Što? Jeste li vi bjedniče svjesni kolike sam pare ja uložio!? Uložio sam svu svoju ušteđevinu u potragu za tim evanđeljem! 

Morate ga pronaći pa makar ga i izmislili!!“ Zareži i nastavlja: „U pitanju je moja čast i moj autoritet. U pitanju je moja nagrada. Ako otkrijem to evanđelje te ako se potvrdi da je izravni Isusov nauk, to će mi donijeti bogatstvo!“ Bilo mi je teško neprestano slušati njegove naslade riječima i prenemaganje te usiljeno čuđenje. Bilo mi je teško slušati kako se sve vrti oko onog odvratnog novca i slave. Svi teže za nečim, ali njegove težnje su nesrazmjerne. On je luđak. Nakon što se dobro izvikao progovori mirnim i tihim glasom: „Dajem vam još jednu priliku i molim vas da me ne  upropastite, jer ako ja padnem, past će i vaš gled vrsnog arheologa. Doviđenja!“ i izađe sav preponosan svojim scenskim nastupom. Sve te trenutke sam samo šutio kao jadno pseto i povio rep. A što sam zapravo i mogao? Možda proturječiti? Onda bi stvar bila još gora. Dao sam se na posao, prelistavajući sve te spise i pokušavajući odgonetnuti gdje se krije evanđelje onog velikog revolkucionara koji je promijenio svijet, čije se ime izgovara pobožno i sa strahom, čiji se simbol muke nosi oko vrata. Pokušavao sam, ali bez uspjeha. Nato uđe moj nećak sav uzbuđen i radostan. Još ga nikad nisam vidio ovakva.  „Što je!?“upitam i samo promatram situaciju. Savladavajući uzbuđenje kaže: „Vidi našao sam Tomino evanđelje! U velikoj mjeri odgovara onim kanonskim evanđeljima! No daj pogledaj striče Maks!“Uzeh u ruke pergamenat na kojem je pisalo Evanđelje po Tomi i proučavah što je to tako uzbudilo nećaka. Prstom mi pokaže jednu prispodobu i pročita je: „Kraljevstvo je poput pastira koji ima stotinu ovaca; jedna od njih, najveća, odluta; on ostavi devedeset i devet i ode tražiti sve dok je nije pronašao. Evo vidiš to je istovjetno s Mtejevim, Markovim i Lukinim evanđeljem!“ Nasmijem mu se i kažem: „Ti očito misliš da su naša četiri evađelista prepisivali iz Tomina evanđelja prispodobe i koncepte?“ On klimne potvrdno glavom. Nastavljam: „Gledaj ja sam to evanđelje prelistao već jedanput i mogu reći da je gnostičko.“ Nećak se počinje boriti sam sa sobom ne znajući što bi uopće rekao i naposljetku izusti: „Pa kako!! Vidiš da se prispodobe pojavljuju i u kanonu!“ Prekinem ga: „Mir! Mir! Sačeka da ti objasnim narav stvari. Gnostičko učenje ili hereza uči da ne postoji monoteističko božanstvo, već da postoje eoni odnosno više božanstava koja čine pleromu ili puninu. Dalje gnostici vjeruju kako je naš židovski i kršćanski Bog samo jedan eon koji je zastranio i stvorio kozmos. Nadalje. Gnostici vjeruju da se čovjek može spasiti jedino ako probudi svoje znanje i spoznaju, a ne preko vjere i izravne povezanosti s bogom preko molitve. To u njihovom tumačenju ne postoji. To je sablazan.“ Nećak me pobožno i s netrpljenjem slušao i gledao, ali se nije usudio ništa reći. Ja ponosan dalje nastavljam: „U Tominu evanđelju postoje prispodobe, koje nemaju konačni kraj što znači da su nedovršene. Primjeti ovu s ovcom. On naglašava najveća od njih se izgubila. Što ti to govori!?!?“ Nećkao se da nešto kaže, ali ipak popusti mom odgovoru. „To govori da je ovca zastranila. Zato je najveća. Doživjela je prosvjetljenje i preobrazila se u znanju te će imati spasenje. To je izrazito gnostičkog karaktera. 

Vidiš kako se čovjek može zavarati.“ Nećak me pogleda milim pogledom i kaže: „Znaš striče. Ti me svakodnevno iznenađuješ. Kada ću aj biti poput tebe moćan i toliko pun znanja?“ Odgovorim potaknut očinskim nagonom: „Jednog dana ćeš biti veći od mene. Vidjet ćeš. I pametniji.“ Nastavljam: „Mogao bi malo posjetiti i svoje doma. Već dva mjeseca nisi bio kod kuć.“ On se naglo pobuni ovim riječima: „Ali striče pravi arheolog voli srcem i dušom svoj posao! Ne želim sada kući kada je sve napeto!“ Naglo odbrusih: „Ideš i gotovo! To je zbog tvoje sigurnosti! Ne želim da ti se što desi! Pa i sam si čuo onog luđaka. On je u stanju učiniti bilo što. Ne želim te dovesti u napast i opasnost. Zato ideš doma i gotovo!! Kad sve ovo završi, pozvat ću te.“ Nije mogao proturječiti mom opernom tenoru koji ga je iznova i iznova pobjeđivao u svakom njegovom pokušaju apostrofiranja. 

Noć sam proveo sam u istraživanju nečega što uopće nije imalo smisla. Nisam ni primjetio da je stiglo jutro te sam se jako trznuo kada me nećak došao pozdraviti. Suze su mu navirale na oči, a ja sam morao to spriječiti jakim zagrljajem i ovim riječima: „Pa neću umrijeti ovdje bez tebe zaboga! Hajde sretno i budi dobar!“ I ode. Ostao sam sam potpuno nezuainteresiran za sve. Srkao sam kavu koju mi je spremila služavka koju ovog jutra nisma primjećivao. Bio sam sada sam sa svojom mukom. 

Ostao sam ležati u mraku kao kamen. Svoj teret nisam imao podijeliti ni s kim. Jutro je trajalo kao vječnost, a moje je tjelo vegetiralo između jave i sna. Najednom uđe netko u moju sobu. Isprva sam pomislio da se radi o mojoj služavci, ali taj netko je bio moj nećak. Naglo zavikah: „Što ti radiš tu!! Zar ti nisam rekao da otputuješ!“ Ta freska čovjeka koja je nalikovala na mojeg nećaka progovori mirno i vrlo ozbiljno: „Ja nisam Milutin.“ Zaviknuh: „Što to izvodiš!“ On dalje nastavlja bez imalo ustručavanja: „Gledaj! Ja sam tu da bih te poučio onome što tražiš. Promatram te već dugo vremena, ali nisam htio prije smetati. Htio sam izabrati trenutak kada smo sami. I tvoja služavka je izašla. Vidi. Ovo nije moje tijelo. Ovo je tijelo tvojeg nećaka.“ Uzbuđen i bijesan uzviknem: „Što si mu učinio!!“ i pridignem se. On nastavlja mirno i staloženo dalje: „Polako. Nema razloga za bijes i viku. Sve što je onostrano, ti ne možeš vidjeti svojim mehaničkim očima. Zato ja potičem tvoju maštu koja mi kreira tijelo, kako bih lakše komunicirao s tobom. Tvoj nećak je dobro. Eno putuje svojoj obitelji. A pošto ga jako voliš koliko vidim, tvoj mozak mi je odjenuo njegovo tijelo. Sada te molim za trenutak sabranosti pa ću ti odgovoriti na tvoje pitanje. Gdje je evanđelje koje sam ja napisao?“ Sjednem i zinem u čudu. On se smjesti do mene i započinje milim govorom pripovjedati. Tonuo sam u slatku rijeku njegovih riječi i prepustio se da me posvema obuzme. Govorio je vrlo ritmično: „Ti tragaš za nečim što sam ja napisao. To nešto je tu pred tobom. „i pokaže na staru bibliju okrznutih korica koja je stajala nedaleko od  mene. Nastavlja i dalje ritmično i nježno: „Dijete moje.“ To me zaista razdražilo i zadrhtao sam pritom. „Možeš li mi reći tko su moji najveći evanđelisti?“ Odgovorim brzo: „Dakako Matej, Marko, Luka i Ivan.“ Potvrdno klimne i upita dalje: „A tko je najveći među njima?“ Odgovora nisam znao, već sam samo zurio u njega. Dalje nastavlja: „Možeš li mi molim te, reći kako su apostoli prikazani na srednjovjekovnim freskama?“ Kao i prvi put brzo i žustro odgovorim: „Marko u obliku krilatog lava, Luka u obliku bika, Ivana u obliku orla, a Mateja u obliku anđela.“ On ponovno upita: „I kakvo lice ima taj anđeo? „ Odgovorih kratko: „Pa ljudsko!“ On se nasmije i reče: „Evo ti odgovora.“  Bio  je neopisivo veseo, baš kao dijete, koje je iznenadilo i zateklo roditelja u nekoj nejasnoj situaciji. U meni se sve gnušalo i kuhala se nekakva juha spoznaje te sam naposljetku shvatio da je on Krist i njegovo evanđelje je zapravo Matejevo. Od uzbuđenja sam počeo mucati ponavljajući nekoliko puta u sebi ono što sam maloprije pomislio. On se ponovno dobroćudno nasmiješi, dotakne me rukom i reče: „Dopusti mi da ti ispričam svoju priču. Kada sam sišao među ljude, moja zadaća je bila propovjedanje kraljevstva božjeg. Nisam gubio ni dana ni trenutka u kojem ne bih spomenuo najveću krijepost, ljubav. Jedne večeri kada sam posjedao sa svojim učenicima, pomislio sam kako bi bilo dobro napisati moje predavanje o ljubavi i kraljevstvu božjem jer sam dobro poznavao ljudsku prirodu i znao sam da će ljudi moje riječi zaboraviti već kad svane jutro. 

I tako sam cijele noći pisao svoje predavanje i učenje u obliku dijaloga između gomile i pojedinca. Bilo je to vrijeme kada je živa riječ bila važnija od one mrtve na papiru. To je kasnije i Platon promicao. Živa riječ je bila sve. No kad sam to napisao, sam Bog mi je šapnuo na uho da to nije dobra odluka, jer će se moj čisti nauk pretvoriti u nekakve političke ili pobunjeničke pamflete te da će doći u red sa svim ostalim sektaškim govorima koji su ujedno i politički  programi njihovih skupina. Rastrgao sam tada papirus i bacio ga. No našao se jedan od mojih učenika, koji je prepisao moje riječi i dovršio ga pišući o mojem životu do njegovog kraja na zemlji. Njrgovo je ime bili Matej. Svi ostali i Luka i Marko i  Ivan su to prepisali od njega kako bi ovjekovječili te moje riječi. Budući da je neka bilo moguće samo umnažati tekstove prepisivanjem, upravo su to učinili Ivan, Lika i Marko. No svaki od njih je dodao i nešto svoje kao specifičnost autora. Eto vidiš sada. Ja nisam želio da moj nauk postane knjigom koju bi štovali idolopoklonici, već živom riječi koja će živjeti i prebivati među ljudima.  Nisam želio dati oblik i uobličiti tu svoju riječ, jer su ljudi ograničeni i sposobni vjerovati u meteijralno, a ne u ono pravo i istinjski kakva riječ zaista i jest. Isto je i s našim dobrim Bogom. Mnogi pitaju kakav oblik ima Bog? Najjednostavnije je reči da on nema oblika, jer kad bi ljudi saznali za njegov oblik, slili bi zlatno tele i častili toga svevišnjeg dobrog boga kao ikonu od zlata ili srebra. Bog bi tada kao i moja riječ postala predmetom slijepog obožavanja. Moje evanđelje je nadomak ruke svakog čovjeka, samo je pitanje kada će taj  čovjek odrasti i to moći shvati. Sad te ostavljam i ostaj mi jak u vjeri!“ 

Zagrli me, a za njim se prosula neka tajanstvena i ugodna svijetlost, koja me nije zaslijepila, već okrijepila i učinila toliko jakim da sam čitavog  dana proučavao Njegovo evanđelje. Nakon toga u večernjim sam satima napisao pismu svojem meceni u kojem je bio samo jedan redak: „Poštovani javljam vam da više ne želim sudjelovati u vašoj gluposti. Odustaje. Nađite si sposobnijeg i boljeg arheologa koji će služiti vašoj fantaziji i ludoj želji za slavom i ugledom. S poštovanjem Maksimilijan Kaltnecker.“ To je bilo pismo koje sam ostavio, prije nego sam se oprostio sa služavkom i ostavio joj svoj stan da se snađe u novonastaloj situaciji i uputio se svome nećaku da umirim njegovu savjest.

Krenuo sam vlakom, dobro se zavalio u sjedalu kupea i gledao prostranstva okolnih krajeva kroz koje sam prolazio.  Misli su mi se neprestano vrzmlale oko svega ovoga, a one još jače su bile misli o poganom ljudskom rodu i glupostima te lažnim slobodama koje su izmišljali da bi se domogli slave i ugleda u društvu beskralježnjaka. I neću otkriti tajnu svijetu. On još nije spreman za pravo proročanstvo, proročanstvo istine.