ZIMA JEDNOG LAVA

            U jednom selu čije su ulice, odavna  izgubile sjaj, a kuće dostojanstvo života, gdje se uselio mrak i jeza, gdje su plazile slinave i sluzave ruke neke nepoznate sile, gdje svijetlo sunca nije bilo dobrodošlo ni u koje doba dana; uz prozor kuće posljednjeg stanovnika ovog mjesta spustila su se dva bića nevidljiva za ljudsko oko, ali itekako vidljiva za srce koje upravo iščezava, za srce koje će osjetiti studen i zimu koja se provlači kroz vene zamjenjujući krv.

            Šuma se prostirala okolo sela, ograđujući ga kao što trnje obrasta ruševine nekog davno zaboravljenog dvorca i činila okvir od crnog ametista što je stezao grkljan poput omče  posljednje iskre života u njemu. Bila su to golema usta čiji se metalni gebis spušta odozdo i odozgo gutajući kao slastan zalogaj ovaj posljednji kolač finog jesenskog krajolika.

            Dva bića su se nestašno stisnula uz prozor, zirkajući u unutrašnjost kuće i električni sjaj mliječno bijelog svijetla koje je otkrivalo lice pa tijelo čovjeka što leži kao mrtav u krevetu, bez pokreta i bez imalo životne snage. Prvo biće ne izdrža od znatiželje pa progovori: „Što on to radi? Zašto nepomično leži?“ Drugo biće odbrusi: „Pa vidiš da je star i umoran! Sav je suh i izmožden. Izgleda kao strašilo.“ Prvo biće nato odgovori: „Tiše malo mogao bi nas čuti pa bi se gospodarica naljutila na našu šeprtljvost! Sjeti se što je poslijednji puta bilo! Umalo da nam nije iščupala dušu ona ledena stijena.“ Drugi se naceri te u nekakvom živčanom rastrojenju kaže: „Budalo! On nas ne može čuti ni vidjeti! Pa mi smo nevidljivi za njegove oči, ali i nače za oči smrtnika! Tko je tebi dao da radiš ovaj posao!? Tko?!“ Drugi milo odgovori oborivši pogled: „Ona me zaposlila! Rekla je da nas kosaca života ima premalo, a  njoj se ne daju prljati ruke. Znaš zato me zaposlila!“ Oba utihnu u jedan časak dalje promatrajući kretnje čovjeka u krevetu, a onda opet počinje jedan od njih čavrljati. Drugi se neprestano namještao jer mu je tišina i iščekivanje pravog trenutka predstavljalo pravu muku pa se obrati prvom: „Slušaj! A zašto to ne učinimo sada!? Vidiš kako je miran i star. Taj se neće otimati!“ Prvi sad već bijesan odbrusi: „Slušaj ti budalo!! Gospodarica je rekla u dvanaest popodne i gotovo! Ne želim ponovno slušati njezine prodike i gledati kako nas muči svojim sablasnim likom!! Zato sad šuti i čekaj. Uči se strpljenju.Gnjido jedna mala.“ Nakon toga drugi usklikne: „Hej pomakao se! Što...gdje....kamo sada ide?!?!“ Prvi na to odvrati: „Diži se moramo ga pratiti i čekati da kucne čas.“ Starac se pridigne uz napor i pucketanje kostiju te otiđe prvo pred zrcalo kako bi popravio kravatu i odijelo koje se na torzu malo zgužvalo dok je ležao te ugleda staro i izmučeno lice od godina , slabu figuru nekad jakog mišičavog mladića, koju su sada napustili i poslijednji životni sokovi,  sjedu kosu koja je nalikovala na izgaženu kudelju, a ne na kosu i upale oči, čiji se krijes lavlje hrabrosti i nade polako gasio. Tada je shvatio da mu je devedeset i pet godina te progovori: „O Bože. Zar je već toliko prošlo?“  Popravi izgužvano odijelo, posljednji puta pogleda u ogledalo i pođe sjesti do komode na kojoj su bili poslagani satovi s oprugom na navijanje. Sjedne i izusti: „Vi ste mile moje vekerice jedini prijatelji u zimim mojih dana.“ te primi u ruke jednu po jednu i počinje ih navijati. U kuckanju i krckanju opruge, navru starcu sjećanja iz davne prošlosti. 

Bio sam tada po prvi puta na svetkovini velikog sveca svetog Roka, zaštitnika od bolesti i prvenstveno kuge. Baka me vodila za ruku. Tada sam imao samo pet godina. Još uvijek se jasno sjećam velike povorke štadnova s igračkama, licitarskim izratcima i ukusnim medenjacima. Vijali su se oko crkve kao adventski vjenčići i činili krug, božansku krivulju. Ušao sam tada s bakom  prvi puta u crkvu i začuđeno gledao sve te kipove svetaca i majke božje. Sve se doimalo tako čisto, sjajno i lijepo, baš kao naručeno za okrijepu duše. Pod je bio sastavljen od plavih keramičkih pločica i nalikovao je moru, čija je površina bila svjetla, prozračna i čista. Prekrižio sam se nekoliko puta jer mi je crkva izgledala poput ogledala raja nebeskog. Išli smo dalje unaprijed i sjeli na klupicu baš ispred kipa svetog roka. Slušali smo misu, a ja sam bio obuzet zvukovima nabožnih pjesama i pjevane liturgije. Bila je to podnevna misa. Najednom se oglasi sat koji je kucao šest sati popodne te odmah uz zvonjavu i buku koju je stvarao mehanizam sata, začu se zvonjava velikog zvona za koje nije bilo uobičajeno zvoniti u to doba za vrijeme liturgije. Ljudi su se uzbunili, svećenik stao izvoditi misu, a glavni orguljaš zaviče: „Ljudi! Pomozite!! Objesio se Ciča Mato!! O Bože ljubljeni i presvjetli!!!“ Starac se naglo trgne iz razmišljanja, a još uvijek živo srce koje se bori s prolaznošću vremena, zadrhta. Ispod prozora se začu nekakvo komešanje, ali starac to ni ne primjeti. Ona bića su još uvijek tu i u čudu prate starčeve pokrete. Starac ustade i pomakne se opet do onog istog zrcala, ali ovaj puta sa suzama u očima. Promatra jedno vrijeme i shvati da sad kao svoj odraz vidi lice onog jadnika što se objesio za konopac crkvenog zvonika. Osjećao je nekakvu nepodnošljivu tugu, kao da ga sami vrazi rastežu i razapinju. Osjećao je nekakvu samilost za tim čovjekom, neko neobjašnjivu samilost i razočaranje. Zaplače gorko zbog toga te reče: „Jadan čovjek.“ Pokrene se s mjesta i sjedne ponovno za komodu i krene navijati mehanizam drugog sata. Kako je drhtava i izbrazdana vremenom ruka navijala mehanizam isto tako starog i okrhnutog zubom vremena sata, tako se počeo buditi i cvijetak sjećanja na ne tako davnu prošlost.

Venecija. Žarko sunce je obujmilo grad na vodi. Mostovi se međusobno isprepliću i povezuju zgrade te cijeli grad izgleda kao da je spojen golemim rebrima neke mitske zvijeri. Gondole vrludaju amo-tamo po kanalima, a gondolijeri pjevaju operne arije Rossinia, Bellinia i Verdijev Zbor robova. Prelijepo mjesto za rađanje i sazrijevanje prvih ljubavi. Da. I bila je predivna ljubav. Žena srednjih godina, crne kose kao čađavo dimnjačarsko odijelo, gusta poput borovih iglica, leđa topla, kao svježe pomuzeno mlijeko, vrat kao sedef, lišce kao anđeo, a oči opake i neistražene kao oči opasne Gorgone. Bježimo od svijeta, bježimo od ljudi, činimo preljub, griješni čin. Činimo slatki grijeh pomame i strasti, činimo ljubav. Gradimo svoj grad na jednom od venecijskih kanala, zidamo zidove visoko poput babilonske kule, gradimo gnijezdo naše divlje ljubavi. A onda zaspimo u sparnoj i svjetlom medenog mjeseca ispunjenoj noći. Ujutro s duždeve palače bije šest, okrenem se da poljubim dragu, a drage više nema. Skočim s postelje, a ona visi na svojoj plahti s balkona beživotno. Pokajala se za svoj grijeh preljuba suicidom. Zadrhta starac od tolikih sjećanja i pogleda oko sebe po sobi koja je još uvijek svijetlila nekim sada čudnim i nepoznatim sjajem. Bilo je jedanaest sati prijepodne. Jedno od bića ondje do prozorskog praga upita: „Zašto stalno navija satove? Zašto ih neprestano miluje i gladi??“ Onaj drugi odgovori: „Ne znam. Izgleda da se starom sve izmiješalo u glavi. Gledajmo dalje!“  Starac opet ustane, ali ovaj puta pođe na tavan. Dok se penjao stepenicama, ono dvoje bića pohita za njim, smjestivši se ispod krova. Starac stane na sredinu tavana i gleda kao da nešto traži ispitivačkim pogledom. Jedno od one dvojice upita: „Što sada traži ovdje?!? Ovdje nema ništa osim nekoliko krpa i jedne mreže u  kojoj zavezanoj za dva susjedna stupa, leži krpena lutka.“ Trenutak što ovo čudnovato biće to izusti, ugleda starca kako premeće po toj mreži, podižući lutku i nešto mrmljajući. S čuđenjem oba bića gledaju u starkelju koji je sada očito i poludio. Za ovu dvojicu ona lutka je bila samo krpena lutka koju je netko, nekada ovdje ostavio. No za starca ona predstavlja dugoročno prijateljstvo i događaje vrijedne sjećanja. Starac je počeo voditi razgovor s lutkom koja je s njegova gledišta sada živo mlatarala rukama, sjedila i slušala što ima ze reći. Starac počinje govoriti: „Sjećaš se kada smo se prvi puta upoznali?“ Lutka samo odmahne glavom. „Pa kako se ne sjećaš. Hah. Bilo je to šestog prosinca u šest sati u zimsko popodne. Proklete šestice. Đavolje brojke.“ i nasmije se na to, ali ubrzo ga svlada kašalj. Nakon što obori napadaj kašlja, zastane te nastavlja: „Bila je zimsko vrijeme i večeri su dolazile brzo. Znatiželjno kao i svaki znatiželjni šestogodišnjak, kročio sam na tavan, kojeg sam se oduvijek bojao. To mistično mjesto prepuno golemih paukova koji vade krv žrtvama i njihove ostatke umataju u svilene srakofage. No smogao sam hrabrosti i ušao. Uključio sam svijetlo i ugledao tavan prepun šarenih krpica, širok i prostran, a onda najednom i tebe koji si i onda kao i sada ležao u mreži napunjenoj nekakvim starim dronjcima. Isprva sam se dobro uplašio. Ti si onako nekako svjež i vedar skočio preda me i uputio velik i sjajan klaunski smješak. Zamro sam od straha.“ I opet se nasmiješi. Nastavlja: „Mislio sam da ćeš me pojesti, ali ti si pohitao k meni i počeo mi pokazivati svijet u kojem živiš. Imao si bijele rukavice, košulju sa ljubičasto plavim kvadratičastim uzorcima, zelene hlače i kaubojski šešir na glavi. Zatim vezicu oko vrata i sjajne smaragdne, žive oči. Bio si kao kakav klaun, ali već onda su tvoje oči izgledale živo i prpošno. Tumačio si mi kako izgleda svijet, kakvi su ljudi u svijetu, što je bilo čudno jer kako si ti uopće mogao poznavati ljude ako oduvijek stanuješ na tavanu.“ Lutak ga prekine kreštavim glasom: „Znaš da nije baš tako. Vidi moje zakrpe. Što one govore? Pa valjda da sam stanovao svugdje i posvuda. Prošao sam ruke cijelog jednog sirotišta i pet udomiteljskih kuća. Tvoja je šesta pa sam zato tu i ostao. To valjda znadeš da si ovdje udomljen.“ Starac klimnu i dalje posluša. Volio je kada je lutak pričao. On nastavlja: „Ne zaboravi da sam u svim tim trenucima upoznao različite vrste ljudi te njihove osobine žive sada ovdje. Recimo u mišu, pauku, muhi, termitima, svi oni su sastav mojega svijeta ovdje na mračnom  i strašnom tavanu. Znaš dobro da se ljudi možda mijenjaju izgledom, ali ljudske osobine ostaju  nepromijenjene. Sjeti se kako sam ti dao bonbon. Sjećaš se onaj od naranče. Hoćeš!? Imam i sada jednog.“ No starac samo odmahne glavom. Nato lutak kaže: „Nekad si volio moje bonbone. Što je sad odjedanput?“ Starac duboko uzdahne pa kaže: Druže moj stari morat ću te ostaviti. Znaš došlo je moje vrijeme. Mi ljudi umremo i više nas nema. Mi nismo poput vas lutaka, mi ne bismo mogli prišiti gdjekoju zakrpu i dalje živjeti. Naš biomehanizam je poput opruge sata. On biva navinuta od neke svevišnje ruke i ide dokle ide. Koliko primjećujem moj stari druže i ti si ostario. Boje su ti izgubile onu nekdašnju svjetlinu i žar. Lice ti se smrknulo, oko ispalo i šavovi popustili. „ Lutak umah uzvrati: „Vrijeme je ubojica. Ali ne brini. Ja sam možda izgubio bitku s vremenom i izblijedio, ali ti ćeš dobiti rat. Ti si lavovski hrabar i vidiš kolike si godine doživio. Čak devedeset pet. Zar to nije dobro!?!? Neki ne dožive ni polovinu tvojih godina! Što bi oni rekli na okrutnost smrti? Što? Moraš biti zadovoljan s malim stvarima. Sjećaš se kako sam te poučavao nekad!?“ Starac se počinje opravdavati: „Nisam ja mislio na to. Star sam i zadovoljan sa svojim godinama.“ uzdahne i nastavi „Možda... Znaš ja želim umrijeti. Već dugo smrt je moja želja, ali nikako da se dogodi. Ona mi je oduzela sve moje najdraže. Životnu radost i sreću. Ona me želi za sebe. Ona mi je ljubavnica cijelo vrijeme, a ljubav se dokazuje u povjerenju i muci. Ona želi da se ja mučim i patim kako bih dokazao da sam zaista dorastao njoj. Ona je ta koja me cijelog života kažnjava i iskušava kušnjama te prisiljava na odricanje od nekih stvari koje su mi teško padale. Znaš ta smrt je nemilosrdna. Neprestano me gleda svojim zlobnim očima i proždire svu moju radost i zadovoljstvo, ali me ne želi uzeti k sebi. Što misliš? Zašto mi to radi? zašto ja moram biti njezin odabrani djever?? Ha?“ Lutak mahne glavom i odgovori: „Ne znam. Ne znam odgovora na to tvoje pitanje. Samo znam da trebamo čekati da ona dođe i onda je gotovo. Njezin poljubac je toliko jak da odmah popustiš i gotov si. Nema nikave borbe i naprezanja. To je sve što znam. Znaš. Gledao sam golubove koji su umirali ovdje na tavanu. Ja sam do posljednjeg časka bio s njima. I mogu ti reći da su brzo popustili poljupcu noći. Ona tebe čeka. No znaš da je možeš pozvati i ti nju počekati. Možeš je preduhitriti.“ Starac iznenađeno krikne: „Reci mi molim te ! Kako!“ Starac se poveseli kao nikada u životu i pokaže svoje porculanske umjetne zube. Lutak kaže samo jednu riječ: „Suicid. To je ključ svega.“

Starac se dignu, stisne lutki šaku i pozdravi se rekavši mu da više ne mora iščekivati njegov dolazak jer sada stvarno odlazi. Potrča niz stepenice, siđe u kupaonicu, uzme lavor i stavi ga pokraj kade. Legne u kadu, razmota rukav i britvom razreže zapešće na desnoj ruci. Krv počinje kapati u bijeli, metalni lavor, a starac sanjari o svojem sastanku. Još uvijek vedar, elegantan i pedantan, s puno nade iščekuje sastanak. Sada on neće biti taj, koji će zakasniti na ljubavni sastanak sa svojoj dragom. Sada će ona zakasniti njemu u susret. Lavor se punio krvlju, koja će postati dar, grimizan broš njegove drage ondje na drugoj strani, gdje će opet kao i u ne tako davnoj prošlosti graditi grad na obali mora, gdje više neće biti smrti, niti će ga itko ometati u čistoj ljubavi i vječnosti. Starčeve snage su počele popuštati. On je klonuo, a smješak je i dalje ostajao na njegovom licu jak, staložen i odlučan.  Nato se probude ona dva bića koja su zaspala u tavanskom potkrovlju. Prvi se probudi i izusti sav uplašen: „Gdje je stari!?!?! Kamo je otišao?? Koliko je uopće sati?“ Trkne drugoga i vikne: „Probudi se lijena mrcino!! Več je jedanaest i četrdeset osam minuta!! Moramo naći starog!“ I dok se drugi budio iz svojeg slatkog sna u kojem je sanjao o nekim dalekim predjelima u kojima je živio prije negoli je postao marionetom čelične ruke smrti, drugi je zavirivao u svaki kutak kuće i napokon zaviknuo: „O ne! O ne! Pa... Kako.... je to moguće!!! Stari je mrtav i to prije nego je trebalo!!! Ona luđakinja će nas ubiti po drugi puta, a više života nemam!! To je tvoja krivica prokleti stvore!!! Ti si nas doveo u ovu situaciju! Ti i tvoja prokleta nestrpljivost!!!!“ Drugi se počinje braniti, ali prvi ubrzo vikne: „Hajde idemo! Brže!! zareži i nastavi:“ Nešto ćemo smisliti pred onom sablasnom i opasnom damom. Požurimo prije nego što on tamo stigne. Hajdemo!!“

I potrčaše oba te nestaše kao munja, a starac i dalje ne popušta u smiješku. Dok je posljednja kap krvi pala u lavor koji je gotovo pun, starac se već sada nalazi na nekom pristaništu gdje suvati izviru medom i mlijekom, na brodu zaljubljenih čekajući svoju dragu, a svijetlo posljednje žive iskre u smrću opustošenom selu se polagano gasi u agoniji.   


Autor: Zoran Hercigonja