NEŽELJENI POVRATAK
Hipnotizirano je stupao i gutao maglu sve dok pod nogama nije osjetio kvrgavi teren. Kao da je gazio po velikom plošastom i skliskom kamenju, po ruševinama nekog davnog grada. Kad se prenuo iz sretnih i šupljih misli, u kojima je osjećao ispunjenost i pripadnost sebi, zamijeti da se to kamenje pod njegovim nogama miče i poprima ton krvavocrvene boje. Postao je svijestan da bi ga to kamenje u kretanju, moglo koštati života, ali nije dopustio srcu da se prene i potjera ga u bijeg kao uplašenu životinju. Stao je usred livade i okretao se na peti, prateći pokrete kamenja koje je počelo poprimati svoj konačan oblik.
Magla se udostojala, podići svoj veo s lica i izbaciti crvene divovske bubamare s crnim točkama koje se razilaze na sve strane po zelenoj livadi. Odon se nasmije prizoru divovskih bubamara koje su ga podsjetile na nabrekle lubenice. Osjeti radost i slobodu nesputavanja. Odluči stati na jednu od njih i pritisnuti je nogom na tlo. Bubamara batrga nožicama, ali ne može se pomaći. Odon se jače smije i ne može odoljeti djetinjoj razigranosti i ispitivačkoj znatiželji. Odluči i drugom nogom stati na bubamaru. Uspne se na nju kao na neki visoki kamen. Vrane oko njega trepere kao vjetrom nošeni komadići tkanine nepravilnog oblika. Izgubio se u tom fragijalnom graktanju. Bubamara počinje vibrirati, tijelo pulsira kao da je ispunjeno samom želatinom i njiše se. Bubamara prsne baš poput lubenice prignječene velikim batom. Odonove prošupljene cipele natope se zelenkasto crvenom želatinom.
Kroz rupe na prstima, ušulja se toplina rasplinute utrobe. Odon preplavljen osjećajem nevidljive sreće, skoči na drugu bubamaru; i ona prsne kao lubenica. I tako sretan sa smiješkom na licu skače s jedne na drugu, uvijajući svoj lik u nježno platno magle. Osjeća se slobodnim, sretnim, svojim, jakim i nadasve nesputanim. Magla dosljedno podiže i spušta svoj veo, nad prignječenim bubamarama. Kao da prati svaki Odonov korak koji iskače iz okvira kojeg je sama magla isplela. Svako malo povlađuje njegovom djetinjem smijehu i razdraganosti, svakom skoku na bubamaru. On trči ispod njezine suknje i svaki puta kada dođe do ruba livade koji je ograničen nježnim paperjastim maglenim pokrivačem, magla ga otkriva i pušta dalje.
Skačući tako s bubamare na bubamaru, razdrganim smijehom uživajući u drobljenju i gnječenju, Odon spazi zelene oči iz dubine magle. Oči svijetle fosfornim sjajem i laganim korakom mu se približavaju. Skamenjen bez riječi, prestaje se smijati i guta zapelu slinu u grlu. Uz zelene oči, naziru se i usta, bijeli porculanski zubi s nabreklim usnama nakrivljenim u luđačkom smijehu. Usne su nalikovale na dvije debele i tuste rastegnute riđovke. Srce je tuklo i tjeralo Odona u bijeg, ali skamenjen, nije se mogao maknuti s mjesta. Izgarao je iznutra prema van. Dah mu je izgarao bijelom parom, a oči i nakrivljena usta, iz magle, bile su sve bliže i bliže. Odon shvaća da je ulovljen u zamku. Pokuša pomaknuti noge, no slijepile su se u rasprsnuloj utrobi jedne od bubamara. Crveno zelena sluz, ukrutila se kao beton. Zelene oči i nabrekle usne, sasvim su se približile Odonu. Kružile su oko njega u različitim smjerovima kao pčele i tražile mjesto uboda. Napokon, našle su se pred Odonovim bradatim licem. Odon izdiše u njih strah i nemir; dah prelazi kroz njih i utapa se u magli. Odon shvati da se nebo zatvorilo sa svih strana, a zelene oči kroz koje sad gleda, jedino su okno preko kojeg motri vrijeme njegova najranijeg utamničenja.
Probudio se na odjelu intenzivne njege u bolnici okružen obitelji. Gledao je sve t eljude oko sebe i nije mogao vjerovati: Bio je tik trenutka do istinjske sreće. No sada je opet s njima. Sin zove sestru vičući: "Sestro! Tata se probudio." Žena ga je dragala po licu i smješila se: "Dragi. Probudio si se iz kome. Sada si ponovno s nama." Sestra i doktor su euforično iščupali cjev iz dušnika. Bolesnik isprva kašlje jer još uvijek osjeća trag cijevi u grlu. Zatim nešto tiho šapće. Doktor u međuvremenu objašnjava ženi: "Trebati će vremena da ponovno stane na noge..." Sin prinosi uho da razazna što bolesnik govori. Bolesnik sikće kao zmija: "Opet sam tu... Proklet ja...Opet sam tu..." I utopi tugu u suzama.
Primjedbe
Objavi komentar