Der Teufel
U
ranu zoru kad se probudim ili u suton kad prilegnem, ranjavaju me uvijek iste
misli, uvijek iste sablasne, neizdržive misli. Misli tvrde kao kamen, misli
strašne kao noćna mora, provokativne kao san koji se sanja po nekoliko puta.
Neprestano
mislim o njemu, jer ja sam naposlijetku njegovo dijete, njegova malena igračka
koju je držao na krštenju i krstio sumpornom vodom te hranio crnom hostijom.
Mi, njegova djeca; mi izvitopereni i izvrnuti od samoga začetka, od samoga
rođenja pa na dalje. Mi smo izrod, ali pripadamo njemu; mi smo spodobe naših
čestitih ljudskih obitelji i umet njihove duše; mi smo djeca tog nemilog
stvorenja što nosi svijetlost; mi smo anđeli vojske tog Lucifera. Mi smo
njegova luč.On mi je dao to svijetlo; on me je prosvjetlio darujući mi plod s
drveta spoznaje dobra i zla. To drvo je raslo u mojoj sobi. Nije nalikovalo na
jabukovo zlatno drvo usred raja nebeskog, usred Edena. To drvo, raslo je u
mojoj sobi. Bilo je od jabukova drveta, prelijepi smeđi ormar od jabukova
drveta, a u njem plodovi svakojakih libra, svake sorte, svake pasmine i vrste.
Davao mi je jabuku po jabuku, a ja sam
požudno i lakotno gutao sve te plodove svijetla i dobio prosvjetljenje. Gutao
sam Marxa, Nietschea, Sartra, Darwina, Camusa, Platona, Sokrata i toliko drugih
slasnih plodova s tog drveta spoznaje. Bio sam njegov i u samoj majčinoj
utrobi. Nitko nije slutio, a kamoli pomislio da me zaveo Vrag. Mi, takvi
izvrnuti od samog rođenja; mi, drugačiji od drugih; mi koji ne prihvaćamo
zakone ovoga svijeta; mi koji izvrćemo samo tkanje prirode i borimo se rapirom
protiv demagogije te iste prirode; mi smo njegova djeca. Toliko smo različiti
od svjetine što živi jednostavnim životom. Njima je dobro. Njima je Bog dao
sve, a nama Đavao uzeo to sve, ali ipak nam je ostavio svijetlo na
prosvjetljenje. Mi smo djeca Paloga anđela; mi ne živimo da bismo svoj karakter
i svoju neponovljivu čar postojanja rastopili u kotlu ove analfabetske mase
ljudi. Ja ne želim biti kao drugi, jer ne mogu to biti! Otrovan sam kiselom
žuči onih, tada slasnih plodova. Bile su to zaista slatke jabuke spoznaje
dobra, ali ponajviše zla. Ja ne živim da bih jeo, pio, spavao i preživao onu
probavljenu hranu, već živim jer sam njegovo djete, djete spoznaje. Dok su
drugi kao djeca dubili na glavi proučavajući pjesmarice i bajkovite priče što
su ih napisali isti takvi analfabeti kao što će biti ova djeca, ja sam se
hranio i pričestio crno hostijom spoznaje! Ja danas nešto i vrijedim. Oni imaju
duh ili samo tako misle, ali ja, ja imam plamen spoznaje u sebi. To me čini
drugačijim od drugih; to me čini posebnim i unikatnim proizvodom ove Đavlove
igre. Oni se mogu zatvarati u svoje pećine od blata i kamena i prepuštati se
slađahnim i kratkotrajnim trenucima sreće, ali ne i ja! Kada su se oni mazili i timarili kao konji u
štali, ja sam stajao na mrazu, snijegu, kiši i vjetru da bih spoznao sebe sama.
Oni uživaju u plodovima stvaranja njihovog dobrog Boga i nikad se ne usude
stvoriti nešto nalik tome, ali ja sam stvaram ono što hoću i mojim se radovima
više dive ti mali, zaboravljivi ljudi, više nego packariji onog sebičnog
starca.
Sjećam
se kad sam ga prvi puta sreo.Imao sam pet godina i nikad ne bih rekao da tako
Đavao izgleda. Zamišljao sam ga drugačijim. Sjedio je na mojoj postelji,
ravnodušno, tiho i spokojno. Nije nalikovao na Vraga, nije bio ni sličan
Šejtanu kakvim su ga opisivali ti mali, jadni
lakoumni ljudi. Sjedio je kao dobri i mili anđeo na postelji. Nije bio
crven ni dlakav kakvim su ga prikazivale kulture svijeta. Oni mali, sitni mravi iskrivili su njegovu
pojavu. On bijaše tako glatke puti, kao glatka dječja koža, bez rogova, bez
zmijskog jezika, bez ičega strašnog. Njegova put bijaše olovno siva, kao tmurni
i nezadovoljni oblaci što vrludaju uokolo baš kao i mi, njegova dječica. Ruke
su mu bile kao u kakve djevojke, nježne bez žuljeva kao da nikad nisu vidjele
težak rad, a krila su još uvijek skrivala pod ljuskama sive kože, bijelo kao
bijela svila perje i paperje. Nije bio gorostas ni div kakvim su ga zamišljala
djeca u svojoj preosjetljivoj mašti, bio je srednjeg stasa i vrlo jednostavne
konture tijela. Bio je potpuno gol, a tijelo glatko, kao da je sliveno od samog
željeza. Njegov repić nije bio gujin rep s oštrom i otrovnom bodljikom, nego
lavlji rep s malo grive na vrhu repa. I mahao je tim repom amo-tamo po
postelji. Bilo ga je milo vidjeti. Najzanimljiviji detalj na njemu su bile
njegove oči. Oči duboke, tmurne, bezbojne. Kad bih pogledao u njegove oči,
osjećao bih se kao da tonem u crne i duboke zjene mraka, ali opet osjećao bih
se kao obasjan hladnim mjesečevim svijetlom koje me doziva. I tako je i bilo.
Njegovo tijelo bijaše hladno i tisuće puta kada bi me posjetio u mojoj sobi,
priljubio bih svoje vruće obraze uz njegovo hladno, željezno tijelo. Šutio je.
Nitko ga nikad nije primjećivao. Samo ja sam znao da je tu u mojoj sobi, tu oko
mene. Bio je kao kakav dio namještaja ili stara hladna peć što gubi toplinu.
Stapao se s mojom sobom, ušao je u sve zidove, namještaj, perine i posteljinu.
Bio je sladak i jetki miris u mojim nosnicama.
Jednom
sam sanjao utopljenike. Bilo ih je mnoštv o. Prizor nakon brodoloma. Svi su
zjapili otvorenih ustiju, grabeći zrak, ali bez uspjeha. Voda je bila mutna,
nebo je bilo bez zvijezda i previsoko da bi se utopljenik mogao uhvatiti i
spasiti.I ja sam bio među tim utopljenicima ; i ja sam grcao od te sumporne
vode što me gušila i davila. Gorkost te mutne podzemne vode, oduzimala mi je
život. Samo sam šutio kao onaj koji je ravnodušno i drsko, neizainteresirano
sjedio u mojoj sobi. Utapao sam se u njegovim zjenama. Ali, došao je po mene!
Došao je taj spasonosni brod nade. Nosio me na rukama sada preobražen u čovjeka
spasitelja, preobražen u nekog siromašnog seljaka ili pak studenta koji jedva
spaja kraj s krajem. Nosio me ponosno. Osjećao sam kako njegovi hladni prsti
prebiru po klavijaturi moje kralježnice. Njegovi prsti su titrali po mojim
rebrima. Netko je iz vode uzviknuo uz poslijednji dah: „Nek' te vrag nosi!!“
Bila je to takva drskost da me svaka pomisao na nju, žeže duboko u utrobu. Nek'
te vrag nosi! Ha, ha , ha. Bila je to najbolja rečenica izrečena u mojem životu
iako je to bio san. I nosio me taj Diablo na svojim rukama kao brižni otac
svoju dječicu. Nije me mogao pustiti da potonem u mrak i sumpor vode. Ipak ja
sam bio njegov. A svi oni ljudi, utopljenici i onaj koji je izviknuo onu drsku
vulgarnost, nisu bila njegova djeca, već mali miševi velikog Boga. Njih je
ostavio moj vražićak jer ga nisu mogli ili htjeli obujmiti oko vrata. Ali
ostavio ih je i njihov dobri Bog. Ja sam bio sav njegov. Uvijek je i neprestano
bio oko mene, pratio me u svakom koraku, davao mi svijetlo i poučavao me,
dajući mi slasne obroke životnosti, jer sve ostalo je bilo monotono i mlako.
Sva Božja djeca i ovčice, živjela su monotonim i mlakim, mrtvim životom, ali
ipak u svoj toj letargiji, zavidjeli su mi i zavoljelji negdje duboko u srcu
moj život, mojeg Sotonu. Sve što je dugotrajno i stalno, mrtvo je i mlako,
monotonom svojom stalnošću za mene, duša voli slabi cvijet što vene i svene i
sve što je mrtvo i gine lako. Zakleo mi se taj Satan na kumstvo i kumovanje. I
postao je to baš onda kada se iz izvanjskog svijeta u kojem se pojavljivao iz
unutrašnjosti moje sobe u čijim zidovima je prebivao, survao u moje srce. To
kumstvo je bilo najjača spona. Tada sam upoznao gorostase svjetske
revolucionarne misli. Tada sam upoznao najjače umjetnike i mislioce. Svi su oni
bili njegova dječica. I u njihovim srcima je boravio taj mili Anđeo smrti. On, a ne nitko drugi naučio me ispovijesti
vjere u obrazovanost.Vjerujem u Shakespearea i Goethea i kanonska djela koja su
priznata na nebu i na zemlji. Vjerujem u Vincenta van Gogha, portretista kojeg
je izabrao bog, rođenog u Groot-Zundertu kod Brede, sazrelog u Parizu i Arlesu,
koji se pobratimio i posvađao s Gauginom , koji je patio, poludio i počinio
samubojstvo, koji je uzašao na nebo i sjedi s desne bogu, otkud će doći suditi
znalce i banauze. Vjerujem u moć i sjeme kulture, vječni život genija, svetu
crkvu umjetnosti, zajednicu obrazovanih i bezvremenske vrijednosti humanizma u
sve vijeke vjekova. Amen.
Kad
su čuli to moji nadređeni opustošeni suvati, poslali su me k svećeniku na
ispovijed. Hm. Rekli su da buncam, da mi je srce obuzeo sam Mefisto. Znao sam
to i volio sam to i bilo mi je teško. Turnuli su mi u ruke nekoliko srebrenjaka
da izdam svoga dragog kuma te ih nakon ispovijedi dadnem svećeniku. Što bi oni
htjeli da nakon što sve tajne dadnem tom nepoznatom čovjeku, usahlom kao i oni,
usahle oaze vremenitih dobra, turnem u ruke i nekoliko srebrenjaka!?!? To bi
oni htjeli. Ne dam! I gotovo! Ali ipak morao sam dati to blago za koje sam
mogao dobiti nekoliko libra, nekoliko prosvjetiteljskih misli. Ali sve to mi je
čuvao moj anđeo kojeg se nisam mogao odreći. I kad sam ušao u crkvu i kleknuo
pred svećenika, učinio mi se taj jadni maleni, dosadni starac kao toplo meso
omotano takninom, izdvojeno iz prirode, postavljeno na stražnje noge u crkvu, u
sudnicu, na kazališne daske, na propovjedaonice, na katedru, u pivovare, u
krčme, u kasarne, to jadno ljudsko meso izgubljeno potpuno pred beskrajno
velikom količinom otvorenih pitanja. I nisam dao pred tim inkvizitorom onu
svoju najveću tajnu svoga dragog Asmodea, Đavla, Zlu silu, Vraga. I kada mi je
dao pokoru nakon mučnog sata ispovijedi i otvorenih pitanja u kojima se potpuno
izgubio, izgovarao sam Njegova imena. Mefistofeles, Belzebub, Vrag, Sotona,
Satan , Đavao, Pali anđeo, Lucifer, Anđeo smrti, Nečastivi, Asmodeo, Diablo,
Šejtan. Trinaest pokornih zaziva tom dragom i milom anđellu. To je bila moja
pokora i nikad ga nisam ostavio i odbacio od sebe. On je još uvijek u mojem
srcu i duši koja je sada svijetlo Lucifera. Taj požar je buknuo plamenom na
oltaru uzajamne ljubavi i izbrazdao grudi nesretnog putnika. I ja sam bio
bolestan poput onih prije mene zavedeni zlatom stražnjicom Đavla, ali mene se
ne može žaliti jer sam imao duhovnu radost. Svi oni prije mene u čijim je
srcima živio i nastanio se, svi oni su bili njegova kumčad; Svi oni su
hospitalizirani ili napravili suicid. Sve njih je pobrao on kao žito požeto u
jesen. On je bio tane, metak, zrno što na stratištu gađa srce žrtava što ne
mogaše gledati taj kobni udar sudbine. On je bio moja usuda i sudbina; on je
moja kob, sudba, sudbina, mojra, verpeža, suđenica, usud; on je moje sve. I
tisuću puta sam sanjao njega u obličju hladna mjeseca. Lutao sam ulicom, a s
lijeve i desne strane tiskale su se breze, mrke i tužne kao tužna vrba. Debla
breza bila su izbrazdana dubokim brazdama netrpeljivih banauza. Oni su imali
svojega boga, a mojega nisu priznavali. Čuo sam njihove glasove u debelom mesu
mraka. Vikali su opet ono meni najmilije: „Nek' te vrag nosi!“ HA, ha, ha! O
kako volim tu rečenicu, taj uzvik. I
breze su se naginjale jedna prema drugoj; bile su to duše Shakespearea,
Goethea, van Gogha i Gauguina. Mjesec je bio taj sjajni osmijeh vraga, mojeg
kuma i moje veze sa životom.
I sad čekam svog Teufela da dođe po mene, da
me izvadi iz vode kao utopljenika. Sad čekam u starosti i radim bilješke da me
zapamte oni koji će prionuti uz njega. Zabilješke piše umoran čovjek na pragu
starosti koji pati od kostobolje, koji uživa u klasičnoj muzici, a povremenu i
u vinu, ali koji ne voli biti sretan već se uistinu osjeća sretnim tek kad je
nesretan i proklet.
Primjedbe
Objavi komentar